Pregled posta

Grčke bajke i prepravke

Grk 'Marko' piše, 'Židov apostol Matej' kopira, dopisuje i prepravlja Grka Marka, Grk Luka obrađuje obojicu, kao i Ivan, dok 'sveti Petar' šuti

Markovo evanđelje je najstarije po većini biblioznalaca.
Crkva samouvjereno tvrdi da je on bio Petrov suputnik i prevoditelj, koji je zapisivao kazivanja židova apostola Petra (drugog čovjeka koji je hodao po vodi). A Matej da je carinik, kojega je Isus osobno pozvao među svoje učenike.
No ta crkvenjačka hipoteza je neodrživa.
Iz tekstova se jasno vidi da Grk (Marko) ne zna bitne detalje hebrejske vjere, niti je imao ikoga oko sebe tko bi taj tekst ispravljao. Zato je neke ispravke na sebe preuzeo grčki pisac kasnije prozvan Matej, koji se bolje razumio u židovstvo ili mu je neki židov pomogao, pa je na osnovu toga prepravljao Markove greške:

• Marko 7,10 i Matej 15,4

Marko piše "Mojsije je rekao" radije nego "Bog reče". Matija, bolji poznavatelj židovske vjere, nikad ne bi 10 Zapovijedi pripisivao Mojsiju. Zato Matej korigira Marka, koji tobože zapisuje originalne Isusove riječi, koje mu je prenio sveti Petar:

Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju. I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni.

Matej (a ne sveti Petar) prepravlja Marka:

Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni!

Uskrsnuće nađeno u midrašu:

Matej ovdje čita Marka i zgrožen je.

• Marko
I došli su farizeji i počeli se prepirati s njim, tražeći od njega znak s neba, da bi ga iskušali. Tada je duboko uzdahnuo i rekao: “Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, neće se dati znak ovom naraštaju. Nato ih je ostavio, ušao u lađu i otišao na drugu obalu.

Kako Isus može reći da se neće dati nikakav znak s neba tadašnjem naraštaju? Zar nitko od njegova naraštaja nije vidio Isusova silna čudesa? A što je Uskrsnuće nego najčudesniji znak s neba Židovima? I tama po svem svijetu 3 sata u podne, kad je Isus razapet i umro!

Matej ide ispraviti tu Isusovo_Markovu grešku, pa dodaje svoja kemijanja:

Matej 12
Znak Jonin

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: "Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak." A on im odgovori: "Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!"

Isus je tako umjesto budale postao mudriji od najmudrijega čovjeka na svijetu - Solomona (sa 700 žena i 300 ljubavnica).

Dobro je ponoviti istu stvar, da se upamti, a i baš je to Matej zgodno sročio:

Znak Jonin

Pristupe k njemu farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: "Uvečer govorite: 'Bit će vedro, nebo se žari.' A ujutro: 'Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.' Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin." Tada ih ostavi i ode.

Evanđelje po Luki ponavlja taj Matejev dodatak Marku:

Luka 11
Jonin znak
Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: "Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju." "Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!"

Tu je sad Isus postao veći od najvećega propovjednika Jone, koji je preobratio cijeli golemi grad Ninivu na svoju religiju.
Apostoli očito nisu čuli za tu bombastičnu Isusovu najavu da će oživjeti nakon tri dana kao Jona iz kita. Naime, kad su im žene, nakon 3 dana od smrti Isusa, zapanjene posvjedočile da je grob stvarno prazan (ženama i robovima je bila povjerena briga o leševima), apostoli na to odmahnu rukom kao nebitna trabunjanja. Tek dvojica odoše vidjeti, ali "ostadoše začuđeni što se to zbilo". Da im je Isus stvarno rekao ono što je Matej dopisao, oni bi nestrpljivo iščekivali tri dana i onda brzo pobožno pohrlili na grob, da vide je li se i to proročanstvo obistinilo i da budu svjedoci Isusova uskrsnuća uživo kao svjedoci. Ali ništa od toga....

• Marko 5:22: " Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair."

Sinagoge u grčkoj dijaspori mogle su ponekad imati više od jednog nadstojnika, kao Pisidian Antioch (Djela 13:15), ali Palestinske sinagoge normalno su imale samo jednoga. Matej 9:18, fino izbacuje tu suvišnu frazu neznalice Marka (da se židovi ne smiju kršćanskim spisima).

• Marko 14:12: (12) Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: brka Nisan 15 sa Nisan 14. Naravno da je Matej 26:17 ispustio frazu "kad se žrtvovala pasha". Marko niti njegov sveti Petar nisu znali kada je Pasha?

• Marko 14:13 kaže da će učenici susresti čovjeka koji nosi krčag s vodom. Matej 26:18 brzo briše ideju da bi židovski muškarac radio ropski ženski posao.

• Marko 15:42, " A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote..." . Matej 27:57-62 pojašnjava Markovu konfuziju glede početka židovskoga dana.

• Marko 15:46 kaže da je iste večeri Josip iz Arimateje "donio pamučnu krpu." Matej odbacuje glupavu ideju da bi židov nešto kupovao na Sabath. Nikakav židov ne bi načinio takvu grešku.

• Marko 1:2 pogrešno pripisuje Malahija 3:1 Izajii. Matej 3:3 to pedantno ispravlja u svom prijepisu Marka.

• U Marka 2:7 učitelji Zakona se jadaju da Isus oprašta grijehe i kažu 'Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?' Židovi nisu tako razmišljali. Matej 9:3 oprezno preskače tu frazu. Postoji čak i svitak s Mrtvoga mora pod nazivom 'Molitva Nabonidusova'(4Q242) , koju su napisali i prepisivali židovi, gdje kaže Nabonidus '... egzorcist mi je oprostio moje grijehe. Bio je židov...'. Židovi su vjerovali da Bog može nekom dati moć da ljudima oprašta grijehe.

• Marko 2:26 - Abiatar treba biti Ahimeleh. Matej 12:1-8 NE PONAVLJA tu glupu grešku. Uz to, ako je Isus mislio na 1 Sam. 21:1-8 kada je rekao da David i njegovi pratioci s njim su bili gladni, onda, u svom sveznanju, zaboravlja da je David bio u bijegu potpuno sam, i da je priča koju je ispričao svećeniku laž da dođe do hrane i oružja. Opet Marko neznalica, a Petar ga ne ispravlja.

Čak i Matej je ponovio tu Marko-Isusovu grešku (valjda bi previše morao obrisati):

"Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?

• Marko 10:19 pogrešno navodi 10 Božjih Zapovijedi i ubacuje dodatnu zapovijed: "Ne otmi!" Matej 19:18-20 se lukavo drži originalnih 10, briše Markovu zapovijed, plus dodaje još jednu koju su mnogi rabini držali kao sažetak zapovijedi, da bi zabašurio brisanje Markove zapovijedi.

• Marko 15:34 kaže da Isus citira Psalam 22:1 na aramejskom (Eloi). Da je to izrekao, slušatelji bi teško to mogli pobrkati sa zvanjem Ilije. Isus je morao upotrijebiti hebrejski Eli, kao Matej 27:46. NIV verzija biblije "lijepo harmonizira" (krivotvori) Mateja i Marka, pa piše da je Isus rekao Eloi na oba mjesta.

Marko:
"Eloi, Eloi lama sabahtani?" To znači: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Neki od nazočnih čuvši to govorahu: "Gle, Iliju zove."

Matej to naštimava da liči na Iliju:
"Eli, Eli, lema sabahtani?" A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: "Ovaj zove Iliju."

• Po Marku, Isus citira pogrešnu Septuagintu na grčkom, što je nonsens.

• Po Marku 7:19b, nema više jela zabranjenih židovima. "Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?" Tako on očisti sva jela."
Matej se vjerojatno zgrozio na ukidanje stoljetnih božjih popisa o nečistoj - zabranjenoj, i košer hrani, pa to briše. "Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka." Nezamislivo bi bilo da bi to netko spominjao, a da mu se ne zamjera kao jedan od najvećih vjerskih prekršaja.

• Marko 9,4 imenuje Iliju prije Mojsija. Prirodno, Matej 17,3 stavlja Mojsija ispred Ilije, jer je Mojsije daleko važniji židovima od Ilije (ali ne i grčkim kršćanima).

• Marko u 11,10 govori o kraljevstvu "našega oca Davida". Niti jedan židov ne bi rekao "naš otac David". Otac nacije bijaše Abraham, ili možda Jakov, prema kome je Izrael dobio ime. Svi židovi nisu sinovi Davidovi. Matej 21,9, naravno ne spominje "našega oca Davida".

• Marko 12,31-34 podčinjava Toru ljubavi, i kraljevstvu, za razliku od Mateja 22,36-40, znade da židovi veći naglasak stavljaju na Zakon.

• Marko 10,12 zabranjuje ženama razvod i ponovnu udaju. Ali židovski zakon je to već zabranio! Takav nauk bi bio stran židovima Palestine, ali običan poganima.

• Jedino mjesto u Novom zavjetu kada je Isus nazvan "Marijinim sinom" (Marko 6,3) i jedino evanđelje koje imenuje njegove sestre (Marko 6,3). Matej ima malo drugačije ime za jednog brata i ne spominje sestre uopće (Matej 13,55). Židovski pisci nisu prečesto imali sklonost spominjati majke i sestre poimence, samo braću, očeve, sinove, djedove, unuke ....

Pisac kasnije nazvan Marko je vješto sastavio svoju pripovijetku o Isusu, koristeći židovske elemente, i ubacujući zaplete i detalje koji bi njegova junaka Isusa učinili manje fantastičnim, a više realnim likom.

• Marko je napisao u svojoj priči da je Isus morao po drugi puta iscjeljivati slijepca, jer je ovaj prvi puta vidio drveće umjesto ljudi. Matej briše Isusovo popravno iscjeljivanje.

• Realistični pisac Marko je napisao da Isus nije mogao liječiti ljude u svom kraju radi njihove nevjere. Matej to ne voli. On je samo prepisao da Isus tamo "nije liječio". Bog nešto ne može? Bolje zvuči i Isus je moćniji tako.

• Pisac Marko je napisao da su Isusu dovedeni opsjednuti demonima i bolesni, te da je brojne izliječio (podrazumijeva da nije baš sve). Matej je zgrožen time. Bog neke ne može izliječiti? Stoga Mate ubacuje da je Isus istjerao sve demone jednom riječju i sve bolesne izliječio. Bolje zvuči i Isus je moćniji tako. Ajmo lagat u slavu Božju.


Kad je došla večer, nakon zalaska sunca, počeše mu dovoditi bolesnike i opsjednute zlim duhom.
Cijeli se grad sakupio na vratima.
On izliječi brojne bolesnike koji su patili od svih vrsta bolova i istjera brojne zle duhove; i ne puštaše on demonima pričati, jer ga ovi poznavaše.
Marko 1,33

Kad dođe večer, dovedoše mu brojne opsjednute. On otjera duhove jednom riječi i izliječi SVE bolesnike,
da bi se ispunilo ono što bijaše rečeno po proroku Izaiji: On je taj koji je uzeo naše slabosti i preuzeo na sebe naše bolesti.
Matej 8,17

• Matej je prežvakao i napuhao sve Markove priče o Isusovim čudesima, osim prve - o opsjednutom u sinagogi. Židovu Mateju bilo je degutantno pisati da je Sotonom opsjednuti čovjek pohodio božju bogomolju u Kapernumu. Stoga smišlja drugu priču da je rimski stotnik pokorno se poklonio pred Isusom i ovaj odmah na daljinu izliječio njegovoga slugu. Isus hvali rimskog okupatorskog vojnika, a opominje židove da će ih pobacat u mrak. Isusovo pak čudo koje je samo Matej smislio, nadovezuje se na ovo hvaljenje okupatora, s pričom o čaroliji novčića u ustima ribe, koji valja dati kao porez Rimljanima. Svemogući Bog Isus sa svojim spektakularnim čudom!

• Marko piše u naraciji da smokvi još nije bilo doba da rodi, ali (ćaknuti) Isus je ipak proklinje. Matej nas lišava podatka da nije bilo doba zrelih smokava, ali zadržava Isusovo proklinjanje smokve. Isus kod njega ostaje bijesan, ali barem nije lud. Međutim, Marko je pisao o "prokletoj smokvi" kao alegoriji Boga koji napušta židove, a ne kao stvarni događaj s ludim Isusom.

Pitanje: Marko čini mnogo grešaka glede židovskih običaja, jer ih ne poznaje. Ako je zapisivao kazivanja Petra, kako su to crkvenjaci smislili, zašto Petar nije ispravio Markov spis, pa to Matej ne bi morao raditi. Uobičajena izlika, koju su brižno smislili apologeti, znajući vrlo dobro taj problem, je da je Marko "zapisivao po sjećanju, kad je Petar već bio umro". Dakle Marko je imao brojne prilike zapisivati Petrova kazivanja, dok je bio s njim i godinama ga slušao, ali on ništa ne zapisuje, nego čeka pola stoljeća da ovaj umre, pa tek onda zapisuje po sjećanju s greškama (samo glede židovstva, jer Matej ispravlja samo to i kada želi poboljšati lik Isusa), jer ne poznaje židovstvo niti hebrejski. Sasvim neuvjerljiva apologetska izmišljotina, a ne neka usmena tradicija o Marku i Petru.

Apostole je Isus slao okolo da propovijedaju, i dao im je tajnu Kraljevstva Božijega u 4,11, ali im je Bog srca otvrdnuo u 6,52, tako da nisu mogli razumjeti tako jasna čudesa kao što je hodanje po vodi. Oni do razapeća vjeruju da će se Isus boriti protiv Rimljana kao militantni Božiji Mesija. Ne očekuju nikakvo uskrsnuće.
Zašto dati učenicima tajnu Kraljevstva Božijega, a onda im "otvrdnuti srca" tako da to ne razumiju? Prosječan kršćanin pada sa stolca od smijeha kada nešto slično nađe u Knjizi Mormona ili u Ku'ranu.

Dakle imamo Marka, najstarije štivo koje je napisano daleko izvan Izraela, kojega Matej precizno prepravlja kako bi ga "uskladio" sa svojim poznavanjem židovske vjere, a ne i stvarnih događaja i Isusovih riječi, koje prepravlja po svom ćefu i lažljivo apologetski napuhava. Da je Matej izravni očevidac događaja, ispravljao bi druge stvari i dodavao nove podatke. Vjerojatno bi i pošteno naveo ime svog prethodnika, jer je od njega prepisivao komade teksta od riječi do riječi. Ujedno otpada hipoteza da je Marko pisao kako mu je Petar govorio svoja sjećanja, jer Petar, kao židov, ne bi načinio te greške koje je Matej obilno prepravljao i dopunjavao. Otpada i poredak u Bibliji, gdje je Matejevo evanđelje smišljeno nasađeno prije Markova. Nema šanse da bi bilo obrnuto, da bi Marko ubacivao svoje nerazumijevanje židovskih običaja i brisao Matejeve pedantne ispise. Očito je stvar obrnuta i to znalci Biblije odavno priznaju. Matej je ispravljao tuđi tekst. Ne jer je bolje znao što se desilo iz prve ruke, nego iz čiste logike poznavanja židovstva (ili je nekoga židova pitao, nakon što su se židovi smijali na te Markove gluparije). To baca sjenu i na hipotezu da je Matej bio nekakav apostol ili očevidac. Onda bi naveo kako je bilo, a ne ovako pedantno korigirao Marka samo prema opće poznatim stvarima u židovstvu. Odakle mu drskost da mijenja sveti tekst i Isusove riječi i ponašanje? (retoričko pitanje)
Drskost mu očigledno nije nedostajala u širenju izmišljanja i prepravljanja "Božje riječi", pa ne treba čuditi da je smišljao dodatne Isusove dogodovštine u letu, kao što su to činili poslije njega Luka i Ivan. Nema nikakve potrebe izmišljati nekakve nepostojeće rukopise na hebrejskom ili spis Q, M, N.... kad su pisci poslije Marka uzimali njegov tekst kao podlogu (opet lažljivo šuteći o autoru), i mijenjali i dodavali, u skladu s teologijom koju su zastupali, a ne iz "originalnih tekstova", koje su izmislili teolozi.
Čudna je to kuhinja iz koje su nastale te grčke bajke o Isusu ...

Matej kopira svoj vlastiti poziv od Boga od Marka?!

Mateja je lik Isus Krist tobože izravno pozvao da mu se pridruži kao učenik - zašto onda Matej papagajski kopira tekst priče od Marka (koji nikada nije vidio Isusa)? Zašto Matej kopira Markov tekst o tome kako je Isus pozvao upravo NJEGA, carinika MATEJA, autora evanđelja po Mateju, da bude Isusov učenik? Zašto nije svojim vlastitim riječima opisao najznačajniji i najuzbudljiviji događaj, osobno svjedočenje iz svoga života - Isusov jedinstveni i uzbudljivi poziv da mu se pridruži?

"Matej", kojega je lik Bogočovjeka izabrao kao jednog od svojih najbližih učenika, kopira priču o vlastitom pozivu, od riječi do riječi, iz grčkog spisa od "Marka" (nekadašnjeg tobožnjeg putujućeg pratitelja sv. Petra) koji nikada nije vidio svetu melodramu s Isusom niti Matejom!

Kopira svoj vlastiti poziv ?!

Ne-svjedok živog Isusa veli:

Marko 2,14 Prolazeći vidje Levija, sina Alfejeva, gdje sjedi na carini. Reče mu: "Hajde za mnom!" On ustade i otide za njim.
Marko 2,15 Kad je onda u kući njegovoj sjedio za stolom, bili su i mnogi carinici i grješnici s Isusom i učenicima njegovim za stolom, jer ih je bilo mnogo, koji su pristajali uz njega.
Marko 2,16 I kad su književnici među farizejima vidjeli, gdje jede s grješnicima i carinicima, rekoše učenicima njegovim: "Zašto jede i pije s carinicima i grješnicima?"
Marko 2,17 Isus je to čuo i reče im: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nijesam došao da dozovem pravednike, nego grješnike."

Matej, glavni akter u priči, kopira Marka o "svom susretu s Isusom":

Matej 9,9 Kad je Isus odatle otišao dalje, vidje čovjeka zvanog Matej gdje sjedi na carini. Reče mu: "Hajde za mnom!" On ustade i ode za njim.
Matej 9,10 Kad je onda u njegovoj kući sjedio za stolom, dođoše mnogi carinici i grješnici i posadiše se za sto s Isusom i s učenicima njegovim.
Matej 9,11 Farizeji vidješe to i rekoše učenicima njegovim: "Zašto jede učitelj vaš s carinicima i grješnicima?"
Matej 9,12 Isus je to čuo i reče: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.
Matej 9,13 Idite i naučite se što znači: "milosrđe hoću, a ne žrtvu, jer ja nijesam došao da dozovem pravednike, nego grješnike."

Jedina je razlika u tome što Marko poziva svog sakupljača poreza (publicana) Levi Alphaeovog sina, a ne Mateja. Zbunjujuće, kasnije u njegovoj priči, autor Marka naziva Mateja jednim od dvanaestorice, a ne Levija. On također odluči da je Jakov "sin Alfe" (Marko 3,18). Autori Luke i Mateja slažu se da je Jakov sin Alphaeusa (Luka 6.15; Matej 10.3), a ne Levi. Zapravo, Matej uopće ne spominje Levija.

Ah, za lažljivca Mateja, koji samo prežvakava i kopira golem dio Markova teksta (krađa tuđeg djela bez spominjanja izvora), već znamo da je uvalio mnogo drugih izmišljenih podvala. Na primjer, Mikino proročanstvo o plemenu Betlehema Efraima, pretvorio je u grad Betlehem da će iz toga grada doći Krist, pa je izmislio Isusov grad Nazaret na osnovu riječi nazorej, pa je izmislio glupavu priču o bijegu pred Herodom u Egipat prema proročanstvu Hošee, da bi tobože Herod se bojao postolareva sina da će ga On naslijediti, iako je imao svoje sinove, i iako se Sveta obitelj ubrzo vraća u zemlju pred Heroda, koji je pobio svu tu nevinu dječicu da bi ga se povezalo s faraonom koji je ubijao židovske sinove po bajkama iz židovske Tore itd.

Načini kako apologeti obrađuju očite biblijske besmislice:

Glavni cilj apologeta nije doći do istine, već ubaciti bilo kakvo objašnjenje koje bi moglo izgledati uvjerljivo publici. Često daju više objašnjenja na temelju ad hoc pretpostavki i nagađanja, koja su nespojiva jedno s drugim, pa možete birati koje vam više odgovara. Čim vas uspiju uvjeriti da se mislilo nešto drugo nego ono što vi vidite svojim vlastitim očima, njihov posao je dobro obavljen. Stoga nastupaju s visine glupavo se smješkajući i hine samouvjerenost, tobože čudeći se kako vam može izgledati da je neka biblijsko-kuranska-religijska dogma očita glupost. Kritičare svoje Svete Knjige automatski proglašavaju za neznalice koje imaju nekakav psihološki kompleks koji ih ispunjava mržnjom prema Crkvi, ili su "sotonisti" i "oholi negatori samoga Boga" u potrazi za nesputanim "grijesima puti", a Allah/Bog im je zatvorio srce/uskratio milost za spoznaju. Biblijom se, po njima, smiju baviti samo katolički egzegeti sa Crkvenim Certifikatom, kojima je po pravilu strano intelektualno poštenje. No jedno im se mora priznati: golema upornost tijekom mnogih stoljeća, gdje su u beskonačnim raspravama i nadmudrivanjima u svojim sofisterijama ostavili golemo brdo bezvrijedne teološke literature. Prežvakali su sve moguće knjige, židovsku literaturu, proučili povijest, upotrijebili rezultate znanstvenih i pseudoznanstvenih istraživanja, ne radi dolaska do istine, nego radi municije kojom će uvjeravati kritičare da je samo njihova strana u pravu, koliko god iznosila apsurdnih tvrdnji.

Stoga oprez. Protiv sebe imate cijeli taj sustav uvjeravanja u kojemu su sudjelovale tisuće teologa i klerika. Činili su sve u svojoj moći da se religijski mem stoljećima širi poput vrlo infektivnog virusa i zarazi umove ljudi.

Neki primjeri apologetskih trikova:

1. "To se mora shvatiti u prenesenom značenju (metaforički, pjesnički, biblijskim jezikom i stilom izražavanja, simbolički, retorički, alegorijski)."
Drugim riječima, ono što je napisano nije se tako mislilo. Čudno je tako nešto reći za apsolutnu Božju riječ, koja ima neko tajanstveno, mutno značenje koje treba protumačiti ekspert, a jasno je da se radi o doslovnoj okrutnosti, nemoralu, nečemu što je zastarjelo, ili kakvoj besmislici. Isus, apostoli, Sveti Petar i Pavao i svi crkveni oci prošlih stoljeća, itekako su Bibliju uzimali većinom doslovno - fundamentalistički (premda ima i pjesničkih elemenata, naravno). Danas se teolozi kriju iza apstraktne "simbolike dobra i zla, viđene u svjetlu Kristove beskrajne ljubavi". Ponavljaju sentimentalne pjesničke izraze poput: punina vremena, punina božje ljubavi, punina smisla, punina .... praznine. S druge pak strane, stvari se uzimaju vrlo doslovno kada to nekome odgovara ne obazirući se na napredna gledišta, pravednost, samilost i praštanje. Kako vrijeme prolazi, sve više biblijskih bajki postaje "preneseno značenje", a što je prije bila bukvalna realnost za vjernike.

Primjer:
"Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena."
"Tisućama iskazuješ milost, a krivnju otaca osvećuješ na djeci, potomcima njihovim."
A koji od vas prežive venut će u zemljama svojih neprijatelja zbog svojih opačina; venut će i zbog opačina svojih otaca. Priznat će tada svoju opačinu i opačinu svojih otaca što su je protiv mene počinili izdajom, što su mi se protivili.
Lev. Zakon 26:39,40

Apologet će vam reći da se to nije tako mislilo kako piše. Da npr. zao otac odgaja zlu djecu i tako dalje, pa su si sami krivi.
Baš bi bilo dobro da je tako, i moglo je tako pisati, ali to ne piše.
Primjer: Bog ubija novorođeno Davidovo dijete zbog očevog grijeha, ubija svu prvorođenu egipatsku djecu itd. itd.

2. "Bilo je toga više nego...."
To se koristi kada negdje piše "bilo je A", a drugdje piše "bilo je B", ali oni odluče da je bilo i "A" i "B" - što se nigdje ne tvrdi. To ih čini jako sretnima, jer kažu da nigdje ne piše da NIJE BILO "A+B", pa je moglo i to biti. Ali nigdje ne piše niti da nije bilo "A+B+C+posjeta marsovaca". To su oni isti koji često tvrde da je njihova JEDINA moguća interpretacija (tj. samo "A") i jedini način. Omiljena fraza kod kontradiktornih izjava je da se pisci "nadopunjuju", dok ustvari jedan kaže jedno, a drugi drugo. Zabavno je kako spajaju različite iskaze.
Primjer 1:
Matej 27,1-10
- izdajnički Juda "ode te se objesi" ili
Djela Ap.
" On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba."
Apologet:
Objesio se, stropoštao na oštru stijenu, raspuknuo i prosula mu se utroba.

Primjer 2:
Prema 2 Samuel 24,1, Isusov Otac - dobri Bog, naređuje Davidu da raspiše popis stanovništva. U Ljetopisima 1 19,13, zli Satana potiče Davida na popis. Je li popis naredio Bog ili Sotona? Očita kontradikcija?
Apologeti kažu da nije. Oboje su, i Bog i Sotona nagovorili Davida na istu stvar.

3. "Mora se razumjeti u kontekstu - ne smije se citirati dio teksta".
Ovo je posebno dobro, jer upravo su apologeti oni koji trgaju pojedine rečenice iz konteksta da podupru svoju tezu. Kontekst zanemaruju ako im odgovara. Proročanstva o Isusu su tipičan primjer - nemaju veze s kontekstom ! Uostalom, samo 15% biblije se koristi na misama. O preostalih 85% čitate na ovim stranicama.

Primjer:
"Muško i žensko, stvori ih."
Citat koji bi trebao "dokazati" da Biblija ravnopravno tretira žene i muškarce. Apologete ne zabrinjava što ima bezbroj dokaza za suprotno.

Primjer:
"Kaže mu tada Isus: "Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu." Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.

Ova Isusova rečenica se čupa iz konteksta i navodi kao dokaz doktrine o beskrajnoj Isusovoj miroljubivosti, njegovom apsolutnom gnušanju prema uporabi oružja i milostivom nenasilju. Prešućuje se da su Isus i njegovi sljedbenici bili naoružani i spremni na akciju, jer im je prije naredio da se naoružaju, te su na prepad opkoljeni po noći sa četom naoružanih, brojno nadmoćnih vojnika, s nikakvom šansom da se oružjem obrane.

4. "Radi se o greški u kopiranju/prevođenju"
To se ponekad naziva "greška u prijepisu", kao kada se mislilo na jedan broj, a netočan je kopiran. Ili ono što je "citirano" nije bilo ono što je rečeno, već ono što se mislilo da je autor htio reći, kada je mislio da je rekao. Radi se o skretanju problema da je Biblija sama u krivu.
Po apologetima greška u prijepisu uopće nije greška! U njihovoj glavi postoji originalna Biblija u kojoj nije bilo nikakvih grešaka (ta diktirao ju je Bog osobno). Prepisivačke greške su, po njima, nastale naknadnim prijepisom iz te prve, savršene Biblije koju nitko nije vidio.

5. "To je čudo!"
Kada ništa drugo ne pali, eto rješenja. Bog se umiješao i nema protuslovlja. A On sve može što mu se sprdne.
Primjer:
Rađanje šarene stoke pred šarenim prućem
- Bog se upleo u genetski inženjering i sam, svojom vlastitom rukom, izmijenio gene stoci, da se rađa šarena, kako bi njegov miljenik stekao mnogo stoke. A on je Svemoguć pa to može, zar ne?
- Bog je smanjio sve životinje na mikroskopsku veličinu (da stanu u Nojinu arku) i stavio ih u hibernaciju tijekom potopa, pa ih teleportirao, pa....

6. "Čudni su putevi gospodnji"
Pobožan izgovor kada apologet ne može objasniti kontradikciju između onog što Biblija KAŽE i onog što bi on ŽELIO da je rekla.
Ujedno je popularno i skretanje fokusa. Npr. ako netko spomene "bezgrješno začeće Blažene Djevice", (pogrešno aludirajući na Isusovo začeće bez oca) odmah će apologet skočiti na njega i optužiti ga da nema pojma o kršćanstvu, jer da se to odnosi na Marijino začeće od njezinih roditelja. Na to se kritičar obično povuče, jer je "nađen u neznanju". To što i većina katolika brka te pojmove, to nije bitno. Bitno je, da je apologet zastrašio svoga protivnika, pa je ovaj odustao od daljnje rasprave. Apologet je tako ubio dvije muhe. Tobože je razotkrio veliko protivnikovo neznanje, i izbjegao je raspravu o vrućem krumpiru, jer ta dogma je jedna od najluđih.

Primjer dvostrukih mjerila:
U Isusovom "suđenju" ima previše elemenata koji djeluju nepovijesno, propagandistički i neuvjerljivo. Interesantno je da se krivica prebacuje na Židove, koji su bili ljuti na njega iz nekog razloga, a ne one koji su imali moć da ga smaknu (i jake razloge za to) - Rimsku vlast. U slučajevima znane nam Inkvizicije, današnji apologeti se izvlače da nisu krivi klerici koji su žrtve mučili i osudili, nego "svjetovne vlasti" koje su izvršile samu egzekuciju po njihovu nalogu.

Židovi negodovali - Rimljani osudili i raspeli=> krivi Židovi
Inkvizitori mučili i osudili - svjetovni krvnik spalio => krive svjetovne vlasti

Dakle dvostruki apsurdni standardi samo da bi Crkva bila uvijek u pravu i čistih ruku.

7. "Bibliju treba čitati na poseban način"
Po mogućnosti izmoliti par očenaša prije čitanja, i s poniznošću monotono čitati "Sveti tekst", 100% uvjereni da je istinit, a zatomiti svaku sumnju u njegovu nepogrješivost. Obvezno isključiti mozak, koji se niti ne spominje u toj knjizi. Poprimiti strogi, skrušeni, ukočeni, pokajnički, patnički izraz lica . Nikakav smijeh ne dolazi u obzir! Ako niste oduševljeni sa svime što piše unutra, onda ste "lišeni Božje milosti koja vam daje razumijevanje. Molite da sve uzmete zdravo za gotovo."

8. "Bibliju treba shvatiti u kontekstu vremena u kojemu je napisana"
Sumnjam da je ikome nejasno da se radi o vremenima prije 2000 i više godina. Primitivizam i zatucanost biblijskih pisaca je očita na prvi pogled i Biblija je totalno zastarjela knjiga. Zar apologeti, priznajući činjenicu da je Biblija rezultat (ne)morala i stupnja (ne)znanja vremena u kojemu je napisana, ne priznaju ujedno činjenicu da je zastarjela? Nikako! Za njih ona vrijedi za sva vremena, donosi univerzalne poruke i opisuje apsolutni odnos savršena Boga s ljudima nadahnutih biblijskih pisaca. Ali Bog naređuje uništavanje cijelih gradova sa svim stanovnicima, uključujući nevine žene i djecu! Odgovor apologeta: "Treba shvatiti u kontekstu vremena." Ali Bog propisuje kako kažnjavati svoje ropkinje i robove! Odgovor apologeta: "Treba shvatiti u kontekstu vremena." Pa što onda nije u "kontekstu toga vremena" i danas bi vrijedilo? Odgovor apologeta: "Prikaz Božje ljubavi. Bog nas voli i želi spasiti." Pa onda je moglo tako i pisati. Čemu ljubomorni Bog koji kolje nevine i naređuje blesave zakone, obožava miris spaljenih leševa životinja i šalje Sina u okrutnu smrt da bi nas spasio od svoje vječne kazne? Odgovor apologeta: "Ti ne razumiješ dubinu biblijskih poruka. Pročitaj najnovija teološka tumačenja od __xy___ ." Ali u toj knjizi nalazim samo nekakve sentimentalne i pjesničke izraze o punini Božje ljubavi i teološke muljaže koje opravdavaju nekakve dogme za što se ne iznose nikakvi konkretni argumenti. Odgovor apologeta: "Bahat si i bezobrazan i huliš na Boga. Bog ti očito nije podario svoju milost da shvatiš Isusovu spasonosnu poruku. Moli se za Njegovu milost. Adio."

9. "Bijeg u Apstrakcije?"
Religiozni vjernici, dakle oni koji imaju konkretne zapise o Bogu, njegovim strogim zapovijedima, propisanom ponašanju, odnosu prema ljudima, obećanjima, nagradama i kaznama; imaju jasno definirane dogme, priče o zagrobnom životu, priče o demonima, anđelima i sl. u raspravi s kritičarima ne govore o svome Bogu, nego o nekom deističkom nespoznatljivom apstraktnom mutnom Bogu kao filozofskom pojmu. Da bi otupili oštricu svojih kritičara, oni postavljaju pitanja: "Dokaži da Bog-Apsolut ne postoji!", ili "Vjera je jedno, a religija drugo. Ne diraj mi vjeru." Iako je njihova "vjera" vrlo konkretno definirana i opisana, oni podižu maglu deističkoga apstraktnog Boga i vjere, kako bi kritičare odvukli u beskrajna filozofiranja o smislu, bitku i ostalim teško definirljivim pojmovima. Međutim, deistički ili panteistički Bog je dijametralno suprotan onom Abrahamskome. Divljenje nad zakonitostima u prirodi i svemirom koji nikad nećemo u potpunosti dokučiti, svakako je različito od Jahvea, Allaha, Krishne ili Zeusa.

10. "Što je moglo biti?"
Čitajući razne apologetske obrane grešaka u Bibliji (Kur'anu itd.), često nailazimo na još jednu nespomenutu taktiku. Kada nešto treba isprotumačiti, apologeti pričaju priče o tome što je "moglo biti", da je pisac mogao računati po ovom ili onom načinu računanja, "moglo biti" ovako i onako, da su riječi iz hebrejskog, grčkog, aramejskog mogle značiti i nešto sasvim drugo, da je nečije ime moglo biti i neko drugo/duplo ime/nadimak/transkribirano, da su sinovi -> unuci, braća -> rođaci, isti događaji su -> dva različita, a jedan događaj -> nekoliko sasvim različitih; da se s nekom povijesnom činjenicom "neki" ne slažu, da je neki artefakt "dokazao" nešto u što svi drugi sumnjaju, neki događaj se tiče konkretnog, izoliranog slučaja, a neki drugi vrijedi općenito kao pravilo za sva vremena, skreću fokus na ono što ih niste ni pitali, sa šume prelazi na stablo da se ne vidi šuma, i obratno, i tako dalje. Beskonačne sofisterije lukavih teologa su zapanjujuće. Igraju i na činjenicu da se ništa ne može utvrditi sa 100% sigurnošću (čak niti da će sutra Sunce ponovno zasjati), pa love u mutnom u području vjerojatnosti od 0,00000001 %. O nesigurnosti govore kada su u pitanju dokazi koji govore protiv njih. Ako se radi o biblijskim dogmama i čudesima, onda odjednom prestaje njihova "skepsa", pa izuzetno mala vjerojatnost postaje očigledna činjenica.
Ne sumnjajte da će baš uvijek iskopati nešto da vas uvjere da su u pravu uz popratni samouvjereno snishodljivi smiješak i nonšalantno ponašanje nekoga tko zna istinu. Izvući će neki podatak iz npr. Djela apostolskih, i navesti da je povijesno točan, pa zaključiti da su i opisana čudesa isto tako vjerodostojna. Koristit će se stoljetnim "istraživanjima" njima sličnih gomila individua kojima je jedina sreća u životu bila prekopavati svako slovce i svaki najsitniji podatak, ne bi li nekako progurali podvalu da je Biblija uvijek i po svim detaljima baš uvijek božanskog podrijetla.

Na kraju po njima ispadne da nitko ama baš ništa precizno ne može izreći ili dokazati, da je sva naša znanost totalno upitna, ali njihove pljesnive dogme su pale s neba i nepogrješive su i vrijede za sva vremena u apsolutnom smislu.

Primjer:
Kako dokazati da je Ješua ipak zaustavio Sunce na nebu, da bi taj starozavjetni Isus Krist mogao pobiti neprijateljsku vojsku?
Prvo: Bog sve može pa i to. Zašto ne bi odjednom zaustavio Zemlju, i spriječio bilo kakve katastrofe, koje bi mogle tako nastati? A On baš voli da njegov miljenik pokolje neprijatelje.
Drugo: Bog je mogao stvoriti kozmičko zrcalo koje bi reflektiralo sunčevu svjetlost na bojište. Tako nema potrebe mučenja oko zaustavljanja Zemlje. Bog kao astronomski iluzionist...
Treće: nije se Zemlja morala odjednom zaustaviti, nego se mogla "samo" usporiti neko vrijeme. Bog kao blagi kočničar...
Četvrto: zašto shvatiti izraz "zaustavilo se Sunce" doslovno, kako piše. Može se shvatiti i simbolično kao i "Sunce izlazi na Istoku" itd.
Na taj način je moguće "dokazivat" kako vam se sprdne bilo što, na bezbroj načina.

Ljigavih apologetskih majmunarija ima u izobilju. Pitanje je samo hoćete li njihove bljuvotine i progutati.

11. Omiljene poštapalice:
"Drago mi je da si postavio/postavila ovo pitanje...Ne vidim nikakav problem u tome. To je dobro pitanje! Zašto misliš da je to problematično? Izvlačiš iz konteksta cjeline Biblije. Što te zbunjuje? U NZ se ostvaruje punina objave. Postavio si interesantno pitanje. To je pobijeno u 19. stoljeću. Ja bih se odlučio za ovakvo tumačenje. Nisam teolog/egzeget/pobožni vjernik, ali ovo složeno pitanje bih riješio ovako... Što ti nije jasno? To si pitanje kopirao s ove/one web stranice... od ovog ili onog autora koji je nestručan, mrzitelj Crkve. Pročitaj knjigu (apologetsku) gdje je sve to "pobijeno i pojašnjeno". "Odakle tolika mržnja u tebi? Čemu tolika ogorčenost? Sigurno ti se netko iz Crkve zamjerio. Idi se liječiti. Zašto gubiš vrijeme u kritiziranju Boga? Preispitaj svoju motivaciju za "patološku mržnju" prema Crkvi, Isusu i Bogu. Ti si komunist, sotonist, fundamentalist druge vjere, militantni ateist, Dawkinsonovac, agresivni Darwinist, mason, ljevičar, zao, mlad ..."

12. Hinjena skromnost, a ustvari bijesna arogancija:

Apologeti od najpoznatijih, do svakog YouTube apologeta, jako se trude upotrijebiti svoja pitanja kako bi pretvorili svjetonazore drugih ljudi na zbrku i apsurdnost. Postoji duboka vrijednost svakog napora koji osvjetljava varljivost sigurnosti i "apsolutnog znanja". Mnogi nisu doista rigorozno promislili o temeljima i implikacijama svojih iskaza, a kada nepopustljivi apologet nabacuje masu pitanja u galopu poput: "Ali kako znate da je to istina? Pokažite mi dokaz", "Kako možete vjerovati svojim osjetilima?", "Kako možete li objasniti jedinstvenost/složenost/porijeklo svemira? ", i tako dalje, čak i razumni ljudi mogu uvidjeti koliko malo zapravo znaju. To ima vrijednost. Problem je, međutim, da za razliku od plemenite Sokratove metode istraživanja, litanija apologetskih pitanja ne počinje od mjesta poniznog neznanja kako bi se rasvijetlilo neznanje drugih; ona počinje s mjesta hvastave nadute metafizičke hinjene sigurnosti i pokušava upotrijebiti tu sigurnost kao alat protiv opravdane neizvjesnosti otvorena uma. Njihovi pokušaji "otkrivanja neznanja" su u temelju lažljivi, jer odbijaju da ga sami vide (podsjeća na onu izreku o trunku u tuđem oku, a balvanu u vlastitom ...). Neizvjesnost ljudske situacije koriste kao trik za popunjavanje toga svojim teološkim apsolutima i pompoznim obećanjima.

13. Slojevi apologetike:
Biblijske nebuloze su očigledne, a teološka opravdanja većinom smiješna. No, armije apologeta i plaćenih teologa ne sjede skrštenih ruku. Stoljećima grozničavo pletu svoje sofisterije. Ako uđete s njima u raspravu, otkrit ćete da vas uvlače u svoje mreže, sloj po sloj, sve dublje. Za svaki sloj pristupa imaju odgovore. Na jednostavna pitanja, slijedi jednostavno "objašnjenje". Ako se suprotstavite tom njihovom objašnjenju (npr. "čupanje iz konteksta"), nadrobe neke podatke koji možda imaju neku vezu s problemom. Slijedi vaše čuđenje i odgovor da nije tako. Onda vas uvlače dublje u problematiku, dovodeći u sumnju vaš izvor informacija, i predlažu svoj (knjigu nekog svećenika, ali za kojega zataji da je svećenik...). Kad na to dodate analizu njihovih izjava, oni zalaze dublje, baveći se akrobacijama s prijevodima i nedefiniranim graničnim značenjima riječi, povijesno mutnim detaljima, šire referentnu literaturu, izbjegavaju davati konkretne odgovore na konkretna pitanja.... Sad biste već trebali biti izučeni (anti) teolog, koji će pisati traktate i prijeći na studiranje obimne literature. Ako to učinite, upleli su vas u svoju mrežu. Vaše šire bavljenje tom tematikom tada pridonosi tvrdnji da "tu ima nešto vrijedno truda i izučavanja". Apologet vas je upleo u svoju mrežu. Poklonili ste mu svoje dragocjeno vrijeme, umjesto da se bavite nečim korisnim. Eventualnom slušatelju će izgledati da vodite ravnopravni dijalog i ionako vas neće više moći pratiti. Apologet je svoj cilj postigao. Poraz je praktički pretvorio u pobjedu. Kod kreacionista je pobjeda postignuta čak i ako raspravljate s njima. Dali ste im vrijednost u smislu da zaslužuju raspravu, a to njihovo fanatično intelektualno nepoštenje i zadrtost nimalo ne zaslužuje.

Primjer: Možete spomenuti leteću Marijinu kućicu u Trsatu. Odvratit će da drsko lažete (da vas izbaci iz takta i raspravu prekine pretvarajući ju u svađu). Tada promrse, "da su to franjevci izgradili, a narod ih nazvao anđelima". Onda im ukažete da je oduvijek postojala priča o anđelima koji čudesno prenose kućicu iz Nazareta u Rijeku pa u Loretto. Počnu se izvlačiti da se radi o "pučkoj pobožnosti", pričama koje su kolale u narodu, praznovjerni narod izmislio mimo Crkve. Malo istražite stvar i nađete da su pape često spominjale tu fantastičnu kućicu, i pobožno ju pohodile, pokažete mu svete slike, povijesne zabilješke itd. Svega toga ne bi nikada bilo da se nije plasirala bajka o čudesnoj letećoj Marijinoj kućici, kao čudesnom Božjem znaku. Tu se obično naljute i prekinu, nazivajući vas lažljivcem koji mrzi Crkvu. Može prilijepiti i kakav zloguki psalam koji vam prijeti paklom, mlinskim kamenom i tome slično. Lukaviji će reći da nema problema, i da vjernici nisu obvezni vjerovati u to, ako to ne žele, a ateistima ionako nije bitno. Pa im ukažete da Crkva ima golemo mnoštvo sličnih "nebitnih" lažljivih podvala kojima su skupljali praznovjerne i bogatili Crkvu prodavajući im te pričice. Tu se apologet uhvati najlakšeg od tih primjera i kopira kakav mutan teološki traktat o tome. Ako načinite kakav sitan i nebitan lapsus, odmah će o tome trubiti na sva zvona, od buhe načiniti slona itd. Na kraju bijesno podvije rep, tražeći lakšu žrtvu od vas. A takvih ima koliko hoćeš.

RAZNE KONTRADIKCIJE

Grmljavina ili glas Božji ?!
" Uto dođe (Isusu) glas s neba: "Proslavio sam (tebe) i opet ću (te) proslaviti!" (29) Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: "Zagrmjelo je!" Drugi govorahu: "Anđeo mu je zborio."
Ivan nam ovdje otkriva značajnu pojedinost. Mnoštvo "svjedoka" njegovih čudesa, npr. glasa s neba koji Mu je govorio, čuje umjesto toga grmljavinu. Drugi su pak govorili (kao i današnji vjernici) da je to bio Božji glas. Znači Isusova čudesa uvelike nalikuju današnjima, npr. ukazanjima i sličnim pojavama. Hvala ti Ivane na ovoj obavijesti !

"I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: "Izvan sebe je!"

Jedino objašnjenje zabrinutosti i sumnji njegove majke i braće da je Isus poludio je to da nikada nije čula niti anđele, niti o pokolju nevine dječice niti o pohodu tri kralja, kao niti glasine o Njegovim brojnim čudesima.

Postoji još indicija da je Isus bolovao od jedne vrste paranoje (parafrenije):

- iluzije i halucinacije iako integriran u društvo
- grandiozne sheme o svom podrijetlu
- autističko ponašanje i neprijateljstvo prema roditeljima
- senzitivnost na negiranje iz okoline pa stoga tajnovitost, pun gnjeva i povremenih provala bijesa (prijetnje selima Kapernaumu, Bethaniji i gradu Jeruzalemu da će svi biti uništeni jer ga ne priznaju...)
- povezivanje svega u odnosu na sebe, poznata je značajka raznih luđaka. U najobičnijim porukama na televiziji, oni vide tajnu urotu i uvrede upućene njima osobno. Novi Zavjet je prepun grčevitih pokušaja da se svaki detalj iz Starog Zavjeta dovede u vezu s Isusom. Odakle ta tendencija? Vjerojatno je i Isus stalno ponavljao sljedbenicima svoje sekte da se sve u Svetim Spisima odnosi upravo na Njega ("Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se."). On je tisućama godina očekivani Mesija, On je spasitelj Izraela, svi koji ga ne prepoznaju su protiv Njega, ali On će sve nadvladati i spasiti sav židovski svijet.
- nijekanje seksualnosti: "budite kao djeca", hvalospjevi djevičanstvu, "kastrirajte sebe", ne smijete niti u mislima bludno sagriješiti, na nebu nema braka...
- progesivna egomanija (Božji Sin i otkupitelj čovječanstva) i sadizam (stalno prijeti pečenjem u ognjenom jezeru i škrgutom zuba).

Sveti Pavao - barun Minhauzen:

Pod naslovom: Pavlov primjer
Pavao nam iskreno priznaje da je lukavi lažov. Pretvara se da je Židov ili Nežidov, ovisno o tome tko ga sluša, ne bi li pridobio što više pristalica i iz jednog i iz drugog tabora !
Evo njegovih riječi:

Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom - premda ja nisam pod Zakonom - da one pod Zakonom steknem; (21) onima bez Zakona, kao da sam bez zakona - premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu - da steknem one bez Zakona; (22) bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. (23) A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.

1 Korinćanima 9,20
"Pavlov primjer" je očito namijenjen kršćanskim propovjednicima kojima se unaprijed opraštaju laži i podvale, ako je to u cilju "širenja radosne vijesti". Povijest je prepuna dokaza o tome kako su kršćani proveli tu ideju u praksi: gomile krivotvorenih dokumenata, lažnih relikvija i čudesa. Sve te laži su opravdane jer "pridonose širenju radosne vijesti". Krivotvoritelji su samo nasljedovali Svetoga Pavla kako je zapisano u svetoj knjizi.

U Solunjanima (2,3) Pavao kaže da ne upotrebljava laskave riječi da ljudima ugodi. Iz gornjeg primjera se vidi upravo to: laže publici da joj ugodi ne bi li ih uvjerio u svoje priče. Kršćansko licemjerje na djelu:

"...odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanđelje Božje. Uistinu, naše poticanje ne proistječe iz zablude, ni nečistoće, ni prijevare, nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo - ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša. Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom. "

Pavao o obrezanju penisa pred Židovima:

Koja je dakle prednost Židova? Ili kakva korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu. Ponajprije: povjerena su im obećanja Božja
Rimljanima 3,1-2

Pavao o obrezanju penisa pred ne-židovima:
Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego - držanje Božjih zapovijedi.
1 Korinćanima 7,19

Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje , mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo
1 Filipljanima 3,2

Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom. Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo. Ta ni sami obrezani ne opslužuju Zakona, ali hoće da se vi obrežete da bi se mogli ponositi vašim tijelom.
1 Galaćanima 6,11-13

Evanđelja su nastajala dugo nakon Pavlovih poslanica. Pisci su očito poslušali "Pavlov" savjet da se prilagođavaju svojoj publici i pretvaraju da su pogani, kada su 'poganima' propovijedali "radosnu vijest". Židovima, pak, povlađuju da je obrezanje (mala kastracija penisa) "velika prednost". Pogani su voljeli čuti priče o čudesima. Otuda mnoštvo čudesnih događaja, djevičansko rođenje itd. Tim nabožnim trikovima su privukli pogane, a Pavao im je unaprijed oprostio te laži. Židovima su, pak, pričali priče o proročanstvima židovskih proroka, koja su se čudesno obistinila u liku i djelu Isusa, židovskog Mesije. Misionari su kasnije nastavili takvu rabotu, pa su ugrađivali mjesna božanstva i drevne običaje u liturgiju, lukavo asimilirajući na taj način prethodne religije.

Glavno da se govori o Kristu - nije bitan motiv, kako god nepošten - najvažnija je propaganda:

Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno - misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se.

Poslanica Filipljanima 1, 10

Pavao se raduje širenju propagande o Kristu pa makar je himbena tj. prenosi se na lažljiv način, prijevarno. Cilj opravdava sredstvo u širenju radosne vijesti. To Pavla raduje i radovat će ga. Ako netko napiše nešto o Kristu, a izmišljeno je radi slave samoga pisca, nema problema. Pavla to raduje jer se i tako Krist navješćuje.

Kršćanstvo je smislio vrhunski lažljivac - Pavao, kako i sam priznaje !

Ako je, doista, istina Božja po mojoj lažljivosti obilno zasjala njemu na slavu, zašto da ja još budem suđen kao grešnik?
Poslanica Rimljanima 3,7

Pavlova padavica

Pavao je prema pričicama novoga zavjeta po struci bio šatorar (izrađivač šatora), a u slobodno vrijeme je lovio, mučio i ubijao židovske heretike:

To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."


On se ne sjeća najvažnijeg detalja svog života - prvog (haluciniranog) susreta s "Kristom ?" - kad je pao (s konja, magarca ili s nogu?) i odjednom se preobratio i od podlog ubojice postao uzoran vjernik. Jesu li njegovi suputnici doista čuli glas koji mu govori ili je to bilo samo u njegovoj glavi?

... kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: 'Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati*...'Ja sam Isus koga ti progoniš !'
Djela apostolska 26,14
_____________
* grč. "laktizo pros kentron" = željezna šipka (ostan) za podbadanje stoke = stoka bi se ritala protiv takvog uboda, ali uzalud

"Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga."
Djela apostolska 9,7

"Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše."
Djela apostolska 22,9

Kasnije se Pavao prisjeća te vizije, ali nije baš siguran što je to bilo:

Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali - dolazim na viđenje i objave Gospodnje. (2) Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećeg neba. (3) I znam da je taj čovjek - da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - (4) bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti.

Kakve su to bile neizrecive riječi koje je Pavao čuo, ali koje ne smije govoriti? Gdje li je Treće Nebo? Gdje li su druga dva, i ima li ih još? Sam Bog znade. Povjesničari kažu da se tada vjerovalo da je drugo Nebo onaj sloj vode koji se sručio na zemlju da podavi zabludjelo čovječanstvo, prvo Nebo vidimo osuto zvijezdama - firmament, a treće je prebivalište Gospodina. Pavao je napisao najviše teksta u Novom Zavjetu i drži se za pravog utemeljitelja Kršćanstva. Njegovo NESPOMINJANJE Isusa kao konkretne osobe i Njegovih izreka i događaja iz života, najveća je biblijska kontradikcija. Je li Isus za njega bio još uvijek bestjelesni mit?

Pavao - nepouzdani osnivač Kršćanstva i glavni igrač Novog Zavjeta
Savao/Pavao, osnivač kršćanstva koji Isusa nikad nije vidio i koji je Isusove riječi (koje nikad nije čuo) protumačio na način na koji ovaj sam nikad nije tumačio.
Taj Pavao, tvrdi da je Židov iz plemena Benjamin - plemena koje u njegovo vrijeme odavno ne postoji. Ebioniti (evjonim) pak tvrde da je Pavao bio konvertit. Izrađivač šatora, vrli Pavao tvrdi da je iz farizejske obitelji iz Tarza. A u Tarzu nije bilo farizeja.

Nadalje, navodno je učio kod rabina Gamaliela u Jeruzalemu, Hilelova unuka, pa opet, kako se vidi iz Novog zavjeta, on radi upravo suprotno od farizejskih naputaka koje bi tobože trebao slijediti kao učenik tog poznatog rabina.

Po nalogu saduceja on bjesomučno proganja Jeruzalemsku crkvu (mesijanske židove?), suprotno onome što propagira njegov navodni učitelj i ostali farizeji (miroljubiva reformatorska grupa uz koju je bio narod). Nadalje, po nalogu saduceja on ide u Damask proganjati neke vjernike za koje kršćani tvrde da su bili prvi kršćani, ali eto doživi epifaniju pa postane sljedbenik. Stoga ga proganja kralj Areta, mada nije jasno zašto, a po drugoj verziji u inače neusuglašenom NZ, tko drugi nego zločesti Židovi.
Nakon toga ide u pustinju, po jednoj verziji bez da se konzultira s bilo kime, a po drugoj pak verziji u i inače neusuglašenom NZ, on ipak prethodno traži upute prvaka iz Damaska, a zatim i od jeruzalemskih "apostola" (sekte Braće Gospodnje?). Sve ove kontradikcije naravno odražavaju lutanje po tekstovima glede Pavlova statusa. Po vlastitom sudu on je iznad apostola jer je eto doživio "glas" (ili što to već bijaše).
U njegovu se učenju razabiru ideje koje je pokupio iz grčko-rimskih religijskih kultova, kojima je vjerojatno i sam pripadao prije konverzije. Nadalje, može se uočiti i da "jeruzalemska crkva" njeguje drugačije ideje od onih Pavla, pa je s njima eto, slučajno u sukobu.

Raspeti pravednik
U grčkoj filozofiji postoji neobična priča: Platonova slika o raspetom pravedniku.
U svojem djelu o državi, veliki filozof se pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s jednim beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje, Platon dolazi do sljedećih zaključaka: "pravednost jednog čovjeka tek je onda savršena i prokušana, kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje kako se on ne povodi za mišljenjima ljudi, nego da se zalaže za pravednost isključivo radi nje same."
Prema Platonu, dakle, čovjek, koji je uistinu pravedan, u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen.
Štoviše, Platon je napisao i ovo: "Oni će reći da će pravedan čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka, i poslije svih tih muka, najzad još i razapet na križ…"
(Politeia II)
Ovaj tekst, napisan 400 godina prije pojave naših "evanđelista", koji su pisali na grčkom i poznavali osnove grčke filozofije, mogao je lijepo poslužiti kao temelj priči o Kristu kao alegoriji "savršenog pravednika u svijetu, koji mora biti razapeti pravednik i ubrojen u zločince, jer je uzeo na sebe pričin zločinca." Tome se može dodati filozof Filo i njegov "Logos kao prvorođeni Sin Božji". Neki Grk je mogao dobiti literarni podsticaj za napisati dramu u stilu grčkih tragedija i filozofije, a evanđelist-Grk Marko to malo teološki prilagoditi. Neki istraživači pokušavaju dokazati da je tu alegoriju stvarno napisao Seneka. Kako god, svi elementi priče o Isusu postojali su na tanjuru. Ništa od Božje kreativnosti.

Božji Sin nađen u (lažnom) prijevodu
Ovaj stih kršćani su koristili na prijevaran način da bi "dokazali Sina Božjega u židovskim spisima" - na svoju sramotu:

Riječi Agura, sina Jakeova, iz Mase; proročanstvo njegovo za Itiela, za Itiela i Ukala. Da, preglup sam da bih bio čovjek i nemam razbora čovječjeg. Ne stekoh mudrosti i ne poznajem znanosti svetih!

Slijedi retoričko pitanje o tome ima li kojega čovjeka koji bi se mogao usporediti s Bogom i njegovom moći. Koje je ime toga čovjeka ili njegova sina:

Stih:____________ / moj komentar:

Tko uzađe na nebo i siđe? / niti jedan čovjek
Tko uhvati vjetar u šake svoje? / niti jedan čovjek
Tko sabra vode u plašt svoj? / niti jedan čovjek
Tko postavi krajeve zemaljske? / niti jedan čovjek
Kako se zove i kako mu se zove sin? / niti jedan čovjek niti njegov sin
Znaš li? Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju. Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.

(često napišu i imenicu Njegovo- Njegova Sina - Velikim slovima, da se podvali njihova ideja kako se radi o Božjemu Sinu Isusu Kristu, a ne ljudskome sinu)

"Koje je Njegovo ime i koje je ime Njegova Sina ako znaš?"
Izreke 30:4

Prijevod s engleskog:
"Ako poznaješ nekoga tko je učinio takve stvari, kaži mi njihova imena i imena njihovih sinova. "

If you know of any who have done such things, then tell me their names and their children's names.

Nema Božjega Sina tu. Isusa su na silu tu vidjeli/ubacili kršćanisti.

Kao i Grk koji je napisao spis nazvan "Evanđelje po Ivanu".

Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko?
13 Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.

Grčki pisac si je dao pravo odgovoriti na pobožnu i psalmički sročenu židovsku pitalicu tipa:
"Tko je kao Bog? Nitko. Nema takvoga. Nema Mu ravna."

On (Ivan) na to odgovara. "Evo ima, Ja znam. To je naš Isus Kristus Bog.

(Jadni Grci nisu mogli lako proniknuti u takve manipulacije, no danas imamo internet)

Nesigurni svjedoci Isusova uskrsnuća:

1.) Matej 28, 16,17
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.

Radi se o Isusovim APOSTOLIMA koji su ga odlično poznavali. Neki ga vide iz blizine i ne vjeruju da se radi o njemu.

2.) Marko 16,12
Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. (13) I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.

Kao lik Odo iz Star Trek serije "Deep Space 9", Isus je neka vrsta mjenjolika, koji mijenja svoje obličje da bi se malo našalio sa svojim apostolima (valjda ??).

3.) Ivan 21,4
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici (u čamcu) nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: "Dječice, imate li što za prismok?" Odgovoriše mu: "Nemamo." ...I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: "Tko si ti?" Znali su da je Gospodin.

Na udaljenosti od obale da se može s čovjekom razgovarati, njegovi vjerni učenici ga ne prepoznaju. Čak niti po glasu! Nakon što je prošlo nešto vremena, netko se valjda sjetio da bi to mogao biti Isus, ali i nakon pristajanja i gledanja tog čovjeka licem u lice, tekst i dalje sugerira da postoji sumnja.

4.) Ivan 20, 14-17
A Marija (Magdalena) je stajala vani kod groba i plakala. ..."Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Marija iz Magdala, za koju su neki rekli da je zagrijavala Isusov krevet u hladnim noćima, Isusu nadohvat ruke, nema poima da je to On! Ona misli da je to vrtlar. Odakle mu odjeća, kad je mrtvački pokrov bio ostao uredno složen u grobnici? Ah, da. Bogu je sve moguće.

5.) Luka 24, 13-34

I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus... I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. (16) Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. .................Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. (31) Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Njegovi učenici su satima raspravljali s Njim hodajući do Emausa, i tek na večeri oni ga prepoznaju. Ali čim ga prepoznaše, on zbrisaše ?!
Usprkos napetog iščekivanja da se Ponovno pojavi pred njima nakon Raspeća, oni ga ne prepoznaju. Zašto? Druga osoba koja se lažno predstavljala kao Isus ili čudotvorno mijenjanje tjelesnog oblika po volji - u svakom slučaju, sumnjive izjave 'svjedoka' o Isusovu slavnom Uskrsnuću mogu se slobodno zakvačiti mačku za rep !

Poredak kako se Isus ukazivao svjedocima:

Po Mateju: 28,1-18 je poredak pojavljivanja Uskrsloga bio: Marija Magdalena i druga Marija, zatim jedanaestorici.
Po Marku: 16,9-14 - Prva bijaše to Marija Magdalena, pa druge dvije, zatim jedanaestorici.
Po Luki: 24,15-36 - bilo ih je dvojica, pa Šimun (Petar?), zatim jedanaestorici.
Po Ivanu: 20,14 - 21,1 - Prva bijaše Marija Magdalena, zatim učenici bez Tome, onda učenici sa nevjernim Tomom, pa opet jedanaestorica.
Da imamo evanđelja po Stipi, Joži, Frani i Martinu, valjda bi imali još 4 kombinacije.

1 Korinćanima: 15,5-8 Bio je to Kefa (Petar?), zatim "dvanaestorica" (koja dvanaestorica, Juda je mrtav?), zatim čak 500+ braća (premda Djela 1,15 kažu bilo je samo oko 120), onda Jakov, zatim svim apostolima, pa Pavlu.

"Mala" nesuglasica:

Prema Matiji, Marku i Luki, Marija Magdalena je bila u grupi žena kojima su anđeli rekli da Isus nije u grobu, uskrsnuo je. Na putu još susreću živoga Isusa! One trče i pune radosti ispričaju taj fantastični događaj apostolima.

Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: "Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam." One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: "Zdravo!" One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"

Ali po Ivanu (20,1), ona blage veze nema gdje je Isus, a zaboravila je i anđele.

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše."

Jadnica je doživjela totalni gubitak pamćenja i zaboravila i Isusa koji je oživio i anđele - najčudesniji događaj u svom životu! Ona o tome ništa ne govori apostolima. Tek kad ovi dojure na grob i vide da nema nikoga u njemu, i odlaze, Marija ostaje uplakana na grobu i ONDA joj anđeli/Isus sve objasne. Pa ONDA to ispriča apostolima.

Što kažu apologeti na to? Priznaju li da tu "nešto ne štima"? Naravno da ne. Ostali bi bez prihoda. Njihov vjerski biznis je prikriti bilo kakvu nesuvislu stvar iz Biblije, kako bi ostala božanski nepogrješiva, a njihova ideologija trijumfalno marširala dalje. Oni kažu da je Marija prvo namjerno šutjela i zatajila apostolima sve o čudesnom susretu s Uskrslim, a zatim ipak im sve ispričala.
TO je objašnjenje koje apologeti drže uspješnim pobijanjem da postoji bilo kakva kontradikcija. Ali tako navučeno, u potpunosti izmišljeno "objašnjenje" nikako ne može zadovoljiti inteligentnog, poštenog promatrača koji želi biti slobodan od unaprijed stvorenih predrasuda.

Zašto je odvaljan kamen na ulazu u Isusov grob? Pa dotični lik je lako prolazio kroz zaključana vrata, teleportirao se amo i tamo; čemu anđelova pomoć oko odmicanja grobnog kamena? Pogledajte unutra da biste vidjeli da nema nikoga?

Prije 70. godine, u Izraelu su se rabili kockasti grobni kameni. Okrugli dolaze kasnije. Kao i Marko s njima. Koji je jedini izvor priče o praznom grobu, jer su ostali prepisivali, zajedno s Lukom, a Luka napisao Djela apostolska prema Marku.

Drugi apologeti pak slavodobitno uzvikuju: "Naravno da priče nakon Isusovog uskrsnuća izgledaju kontradiktorne - to ih čini još vjerodostojnijima!" - Žele reći da su biblijske budalaštine dokaz da nitko nije uštimavao tekst da bude bez tih budalaština. No ništa nije glupastije od takvog rezoniranja. Kada su prikupljeni neki tekstovi, koji su bili poznati vjernicima, više nitko nije smio te tekstove vidljivo i grubo mijenjati. Svi bi to primijetili. Stoga su kanonizirani tekstovi koji su približno bili jednaki. Ostali su odbačeni i proglašeni lažnima, te bijesno uništeni. Dakle, vrijeme ispravljanja svetih tekstova je bilo prošlo, i to se više nije smjelo raditi, da ne budu totalno diskreditirani. Kako nam je to Celzo posvjedočio, rana Crkva je masovno ispravljala svoje tekstove, dok nisu bili toliko poznati, da to više nije bilo moguće. Onda je nastupilo doba apologetike, tj. pokušaj da se protumače kontradikcije i očuva biblijska nepogrešivost na taj način.

Celzo:
Kršćani su poput koncila žaba u močvari ili sinoda crva na gnojištu, koji krekeću i cvile: "Svijet je stvoren radi nas."

Straža na grobu - jesu li rimski vojnici jedini svjedoci spektakularnog uskrsnuća Isusa iz groba ili niti oni?

Kako bi uvjerili vjernike da se uskrsnuće stvarno dogodilo, izmišlja se jaka straža oko groba "da učenici ne ukradu Isusov leš". No imamo i neke glupaste žene* koje dolaze na grob sa mirodijama da bi omotani i pomazani leš razmotale i ponovno pomazale**, iako ne znaju tko će im odmaknuti goooolemi kamen da to mogu učiniti***. Možda nagovore rimske vojnike čuvare Isusova groba da ga odmaknu (šarmom? novcem? prijetnjom? Božjim čudom)? Stoga je trebalo ubaciti još par čudesa: ošamutiti sve vojnike, ali i odmaknuti teški kamen, te dodati tumača. Ubiti mnogo muha jednim udarcem. Kako? Svemogući šalje svog opunomoćenika Anđela (zašto bi se On s time bavio, On ima pametnijeg posla****):

..dođe Marija Magdalena i druga Marija* pogledati grob. I gle, nastade žestok potres** jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: "Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih.
______________
* Moralo je biti više žena, jer je svjedočenje samo jedne žene na sudu bilo bezvrijedno. Ali bilo je očekivano da žene ili robovi brinu oko leša i groba.
* Pomazanje već pomazanog i opranog mrtvaca je nešto nezabilježeno u bilo kakvim spisima. Nije stoga čudno da Matej i Ivan, za koje se pretpostavljalo da imaju bolje poznavanje židovskih običaja (ili su naknadno prepravljane njihove pogreške), to naknadno pomazanje brišu.
** "Žestoki potres" bio je potreban da bi se golemi nadgrobni kamen odvalio ili je i anđeo s nebesa morao upregnuti svoje mišiće? Žestoki potres je nastao i kad je Isus umro na križu. Stvarno mnogo "žestokih potresa" po Jeruzalemu u kratkom vremenu, koje nitko nije zabilježio osim te grčke bajke.
*** Jesu li žene svjesno računale s budućim čudesnim žestokim potresom i anđelom koji će im odmaknuti golemi kamen ispred groba s vojnicima? (smiješna pretpostavka koja još više potkapa priču)
**** Moderne studije ukazuju da je neodrživa teorija kako su 4 neovisna svjedoka neovisno pisala o istom događaju, već ukazuju na 3 različite izmjene radi apologetskih i kerigmatskih razloga, gdje je temelj jedna jedina priča iz jednog izvora. Sve priče oko prazne grobnice su varijacije priče iz Marka koji je zapravo pisao alegoriju, a ne opis stvarnih događaja.
- Peter Carnley, The Structure of Resurrection Belief (New York: Oxford, 1987), str. 47.
- Paul Copan & Ronald K. Tacelli, ed., Jesus’ Resurrection: Fact or Figment?: A Debate Between William Lane Craig & Gerd Lüdemann (Downers Grove: InterVarsity Press, 2000), str. 133.
***** Žene nisu vjerovale u Isusova proročanstva da će 3 dana i 3 noći biti mrtav, i onda uskrsnuti (kao niti apostoli). Očekivale su pomazanje već mrtva i pomazana leša omotana u trake. Nitko nigdje u povijesti nije zabilježio slučaj da bi se mrtvac pomazivao i obmatao pa ponovno pomazivao i zamatao u grobu. I to nakon tri dana, kada je već počeo truljeti!
****** Niti apostoli nisu očekivali nikakvo uskrsnuće, jer se "iščuđavahu" što glupe i histerične žene govore da su našle nekakav prazan grob. Ispada da su Rimljani i židovski poglavari bili bolje upućeni u planiranje uskrsnuća nego Isusovi najbliži učenici i te razne žene iz pratnje.

Što je bilo s tim obamrijelim stražarima - jedinim svjedocima čudesnog uskrsnuća?

Što su rekli svojim nadređenima:
- ispričali su im o anđelu i svom strahu i da su obamrijeli?
- priznali da su zaspali i netko je odnio leš?
- nisu otišli nadređenima, nego odlaze židovskim svećenicima sve ispričati (?!)

Zanemarivanje dužnosti je težak prekršaj. Za spavanje na straži slijedi drastična kazna. Najteža kazna bi ih zadesila da su primili mito i naprosto dozvolili apostolima da odnesu leš (ili možda obamrlog Isusa?).

Pisac evanđelja se odlučio za najneuvjerljiviju varijantu. Nekoliko rimskih vojnika podnosi izravno izvješće židovskim svećenicima + oni im vjeruju da je Isus uskrsnuo + uzimaju mito od njih "što se zna sve do danas među Židovima" + priznaju da su zaspali na straži.

gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.

Sve do danas Židovi šire te laži o kršćanima. Sram ih bilo, lažljivci jedni.
Da ponovimo Matejevu glupastu priču:
- neki od straže, napustiše stražu i odoše u grad (kažnjivo smrću)
- rimski vojnici otiđoše židovskim svećenicima podnijeti izvješće (kažnjivo smrću)
- rimski vojnici priznaju da su zaspali na noćnoj straži (kažnjivo smrću; ako su zaspali kako su vidjeli tko je odnio truplo?; ako su škiljili, onda im opet prijeti vojni sud radi zanemarivanja dužnosti; najbolji izgovor je da su ih napali zeloti/na prijevaru ih odvukli od groba i ukrali tijelo, ili šutjeti o svemu dok im straža ne završi - poslije svatko može tvrditi da je Isus uskrsnuo)
- rimski vojnici primaju mito od židovskih svećenika (kažnjivo smrću pa im novac više ne treba)
- rimski vojnici su prestrašeni i paničare (vide da apostoli kradu truplo, ali se boje reagirati; prestrašeni trče židovskim svećenicima da im pomognu)
- na straži je barem 6 vojnika (svi su dogovorno lagali da su zaspali iako su vidjeli apostole ali se nisu usudili ništa učiniti? Isus ih je paralizirao i ispunio strahom?)
- ako su svi pozaspali, i to priznaju, zašto bi ih židovski vođe morali nagovarati za novac da kažu da su zaspali, a ne da je Isus uskrsnuo, kad to uskrsnuće nisu ni vidjeli? Tko zna što se zbilo dok su spavali.
- Matej je znao o čemu su vojnici pričali sa svećenicima (rekao mu Bog/anđel?)
- Vrhunski židovski klerici u Sinedriju su odmah povjerovali da je Isus uskrsnuo, a ne da su ga ukrali sljedbenici? Znali su da Isus mora uskrsnuti 3. dan poput Boga, iako to apostoli nisu vjerovali? Zar vojnicima ne bi odmah rekli ovako: "Nesposobnjakovići! Pustili ste da vam apostoli ukradu leš dok ste spavali na dužnosti! Kakve nam to izmišljotine prodajete o nekakvom uskrsnuću koje niste niti vidjeli? Zašto širite kršćansku propagandu u slavu njihova Isusa Mesije? Odmah ćemo vas prijaviti nadređenima da dobijete zasluženu kaznu, kako ne biste širili dalje svoje laži." Ili: "Da, uskrsnuo je. Ali to je učinio SOTONA!"
- kome vjerovati kad nas uvjerava u uskrsnuće? Zaspalim rimskim vojnicima? Petru koji je POD ZAKLETVOM zatajio Isusa 3x? Apostolima koji su se razbježali? Zar se baš nitko nije digao i stao u obranu milosrdnog Propovjednika koji je izliječio cijelu pokrajinu i činio fantastična čudesa? Po Svetom Tomi dramoletski zaplet je da apostoli među sobom nisu imali povjerenja, a kad žene govore da je grob prazan, svi to proglašavaju tlapnjom histeričnih žena.
- Apostoli tobože propovijedaju o uskrslom pobunjeniku Isusu nakon 40 dana. Tko je mogao iskopati Isusov (ili neki drugi) istrunuli leš, prebačen u neki drugi grob, i reći: "To je on, varaju vas." (Zapravo su "zli Židovi" mogli i to da spriječe tobožnji masovni prelazak židova u kršćane i napuštanje židovske vjere).

Apologeti tvrde da apostoli ne bi izmislili, jer su svi išli dragovoljno na mučenje i smrt da posvjedoče istinu o Isusu, a nitko ne bi umro za laž, a da zna da laže. Iako je i to problematično, jer ima slučajeva da bi ljudi i umrli za laž ako bi mislili da će to ljude navesti na moralno ponašanje koje promiče njihova ideologija, zapravo se radi o svećeničkim izmišljotinama o "čudesnim mučeništvima svih tih apostola". Ne postoji nikakav vjerodostojan dokaz o svim tim likovima iz grčkih bajki iz prvog stoljeća. Sve su to naknadno crkvenjaci izmislili u svojim bajkama o mučenicima. I bogme su bili vrlo uspješni u tome, jer su većina kršćanskih svetaca katoličkog kalendara, koji i danas vise po zidovima, mitološke izmišljotine kojima vjernici upućuju svoje molitve za zagovor kod Gospodina.

Uskrsnuće je apostolima TLAPNJA?

(ili: Što su to apostoli govorili ljudima kada su posvuda naviještali kraljevstvo nebesko PRIJE Isusova uskrsnuća?)

(Žene se) vratiše s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima. A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu. A Petar usta i potrča na grob (po Ivanu još jedan). Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.

ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.

Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.

Tri žene (u ovoj verziji) histerično trče i javljaju apostolima da je grob prazan i da su im Anđeli rekli da je Isus uskrsnuo kako im je mnogo puta ponavljao i tumačio (ubit će me, raspeti i treći dan ću uskrsnuti).
Jesu li apostoli (Petar, Ivan, Matija itd.) oduševljeno kleknuli i sa suzama u očima pobožno se pomolili? Zahvalili Bogu da se obistinilo sve u što su vjerovali i slušali od Isusa TE PROPOVIJEDALI NARODU? Ne! Oni ISMIJAVAJU žene i kažu da bulazne, da je to nekakva tlapnja. Čak niti ne idu do groba vidjeti je li stvarno prazan! Apostoli očito misle da imaju posla s lažljivim histeričnim babama kojima se ne može baš ništa vjerovati. Jedino Petar (i voljeni učenik) usta i potrča na grob. Ali vidi vraga! On se "vrati kući čudeći se tome što se zbilo". I dalje se iščuđuje ko' tele mobitelu kao da prvi puta čuje za takvo nešto. Pojam uskrsnuća od mrtvih mu je zasigurno bio poznat iz drugih tadašnjih religija, ali da to poveže sa Isusom koji je i sam oživljavao mrtvace, to mu nikako nije ulazilo u glavu.
Apostoli dakle, drže uskrsnuće za tlapnju. O čemu su onda prije propovijedali?

A drugi? Jesu li oni čuli i znali za takve Isusove planove?

Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: "Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: 'Nakon tri dana uskrsnut ću.' Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!'
" border="0" style="margin: 10px; float: left" width="180" height="200" alt=" photo up2_zps5fa27e59.jpg"/>
Mat. 28, 62-64
Isusovi neprijatelji su dobro znali za "Isusov plan uskrsnuća". Zašto apostoli to ne znaju i drže tlapnjom?

Isus je mnogo puta ponavljao što planira:

Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. (22) Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!"
(Mat. 16,21)

Paralele tim odlomcima su Mar. 8,31 i Luk. 9,22. Zabilježeno je da Isus to ponavlja barem dvaput:

A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: "Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti." I ožalostiše se silno.
(Mat. 17,22-23)
Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti."
Mt. 20,17-19

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."
Mt 17,9

Nakon svih tih objašnjenja, kad čuju vijest da je grob stvarno prazan, apostoli sve to proglašavaju pustim tlapnjama glupih i nepouzdanih žena (žene su "drugotne" u Bibliji).
Kako to objasniti? Zar su apostoli toliko prezreli Isusovo naučavanje i silna čudesa, da se nisu nimalo trgli na spomen da se njegovo proročanstvo o uskrsnuću IPAK ispunilo? Pa proročanstvo da će ga predati glavarima, bičevati i raspeti se detaljno ispunilo. Niti najobičnija ljudska radoznalost ih nije potakla poći do groba. Jedino objašnjenje je da je priča o uskrsnuću postupno nastajala, kao neka alegorija, uz dramatske obrate da se zadrži pozornost slušateljstva i gledateljstva.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Po ovome zaključujemo da apostoli nisu nikad čuli o planiranju nekakvog uskrsnuća mrtvaca nakon tri dana. Oni tobože nisu bili dovoljno upućeni u židovska proročanstva iz Tanakha da iz njih pročitaju o tom Božjem planu. No Isus - "židovsko-kršćanski teolog" se poslije vratio i detaljno im protumačio da se to odnosilo baš eto na Njega. Zar im nije prije to objasnio, kako smo vidjeli iz nekoliko citata? Pa Njemu nije bio problem oživjeti mrtvaca, ozdraviti slijepca, hodati po vodi, pomračiti dan itd. Zašto bi bila tlapnja da oživi i sebe, kako je prorokovao? Ova zavrzlama otkriva jasnu činjenicu da se sve naknadno uštimavalo kako bi se uvjerilo Židove (a još više nežidove) da je lik Isus njihov Bog/Mesija. Još uvjerljivija je teorija da je cijela priča oko Isusa ustvari alegorijska drama namijenjena javnom prikazivanju. Cilj je bio stvoriti dramsku napetost, prenijeti gnostičke ideje preko alegorije, a ne prikaz stvarnog događaja.

Na putu u Emaus, Isus (zombi?vizija?prikaza?novo tijelo?) priča s dvojicom Isusovih učenika. Oni nemaju pojma da bi njihov čudotvorni Učitelj trebao uskrsnuti.

A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo.
Luka 24,21

Drugim riječima, držali su da je lik Isus Izraelski Mesija koji će se založiti za tadašnju okupiranu državu Izrael, donijeti mir i unaprijediti njihovu vezu s Bogom u kojega su vjerovali. No sve se izjalovilo. Prošla su već tri dana od kako su ga raspeli kao kakvog bijednog kriminalca. Mogu se pokupiti u tajnosti i sve zaboraviti. Isusova čudesa i nauk su također "zaboravili".

A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!


Lik Isusa, umjesto da ih svojom vlastitom čudesnom pojavom i originalnih riječima uvjeri u svoju božanstvenost, On ih kori što nisu bolje proučili stoljećima stare vjerske zapise koji su ga, tobože, navijestili. Umjesto da im njegova posthumna pojava bude najbolji dokaz da je On Bog, pobjednik nad smrću i Otkupitelj grijeha čovječanstva, Isusov im duh potanko tumači židovske Svete spise, kako je u njima zapisano da je njihov Učitelj sigurno bio onaj Mesija kojeg su Židovi stotinama godina očekivali. To je teologija.
No i tu moramo ipak biti skeptični. Upravo je apsurdno dokazivati da "se sve odnosi na Isusa" iz židovskog Tanakha. To nije pošlo za rukom niti tisućama kršćanskih teologa stoljećima do sada. Likovi apostola su, prema prijašnjoj priči, naprosto povjerovali liku Isusu na riječ da je On židovski Mesija koji će spasiti Izraelce od okupatora i uspostaviti svoju vlast poput kralja Davida - Božjeg miljenika. To su vjerovali po cijenu opasnosti po svoj život. Zar je onda čudno što su ih Rimljani dali pohvatati i proglasili pobunjenicima koji žele postaviti svoga Kralja, a toga Kralja - vođu pobunjenika razapeli s još dvojicom? Lik Isus im je trebao bolje objasniti, ali onda bi propao plan o otkupu krvlju kod njegova Oca. Ah, čudni su putevi Gospodnji.

Zaključak: apostolsko neznanje (kao i Josipovo, Marijino, i svih žena koje su pošle pomazati Isusov leš u grobu) o planiranom uskrsnuću bode u oči. Rimljani su to znali, židovski poglavari su znali, žene su se tek kasnije sjetile, postoje mnoga mjesta gdje piše da im je Isus to jasno stavio na znanje, postoji i jaka emocionalna reakcija apostola na najavu smrti i razapeća i povratka nakon 3 dana iz groba - tuga i ljutnja - da se tako nešto mora desiti. Međutim, prošla su tri dana, nevjerne žene nalaze prazan grob, kako je Isus "planirao", a bedasti apostoli to proglašavaju tlapnjom i odmahuju rukom, pitajući se "kakve su to gluposti?"

Postavlja se onda pitanje što su to apostoli i SEDAMDESETORICA naviještali kada su išli okolo i propovijedali o dolasku "kraljevstva nebeskog" tijekom tri godine Isusova djelovanja?! Budući da nisu "razumjeli pisma", onda slobodno možemo zaključiti da su naviještali Isusa kao Krista, tj. očekivanog Mesiju-osloboditelja Izraela od neprijatelja - Krista kao bogomdanog židovskog pobjedničkog Kralja. Nije ni čudo da je narod bio bijesan kada se to izjalovilo, a apostoli razbježali. Umjesto da im navješćuju "otkupljenje njihovih grijeha" i "uskrsnuće mrtvih gdje će Isus biti prvi uskrsli", apostoli su očito naviještali Isusa kako su ga shvatili, kao budućeg Kralja i "osloboditelja Izraela". Lik Isus ih je namjerno pustio da šire laži o Njemu. Bilo bi fer da su, nakon što im je uskrsli Isus "sve po redu objasnio", ponovno obišli sva ta židovska sela i gradove po kojima su pronosili laži, i pojasne da je onaj Isus Mesija za kojega su govorili da će osloboditi Izrael ustvari otkupio njihove prošle i buduće grijehe, kao i od nežidova, i da je njegova djevica-majka uzletjela tjelesno u nebo kao jedina bezgrješna žena na kugli zemaljskoj od kada postoji svijet. Hm... Vjerojatno bi ih suvremenici strpali u kakvu ludnicu... ili zatrpali kamenjem radi hule na Boga.

Evanđelja su očito naknadno skrpana, kako bi se priča nekako traljavo uskladila prema židovskim svetim spisima radi vrbovanja Židova, dok je to bilo potrebno. Kad misionarenje među Židovima nikada nije imalo nekog učinka, okrenuli su ploču. Djela apostolska i evanđelja su se pretvorila u pamflet mržnje prema Židovima, a alegorijski Isus se pretvorio u Isusa Otkupitelja grijeha kojega su Židovi ubili, dok se njegova majka vremenom pretvorila u božicu (neumrla, bezgrješna, vječna djevica bogorodica).

Ivan Krstitelj
Kršćanska literatura je nesklona baviti se Ivanom Krstiteljem, iako je on bio taj koji je "inicirao" Isusa i bio prvi koji je ubijen (pogubio ga je Herodov sin Herod Antipas). Stoji zapisano da su Marija i njezina rođakinja Elizabeta, kao svete trudnice, poznavale jedna drugu i doživjele religiozno otkrivenje dok su se njihove bebe koje su nosile "radosno prepoznale". Otuda je jako čudno da nam od Ivana Krstitelja nisu ostali nikakvi zapisi o njegovu rođaku i prijatelju Isusu, kad su bili vršnjaci. Zar Marija nije priopćila Elizabeti razna čudesna događanja oko njezina sina, od posjete 3 mudraca, pa do priča iz Isusova djetinjstva i mladosti? Imamo dakle, sasvim dovoljno razloga za čuđenje da se o Isusovu životu do 30. godine ništa ne zna.
Židovski povjesničar Flavij nije čuo o Isusu, ali o Ivanu Krstitelju jest. On piše kako je Ivan Krstitelj stvorio velik pokret koji je čak počeo ugrožavati Heroda Antipasa. U evanđeljima izgleda kao da je Isus bio jedan od učenika Ivana Krstitelja koji se odcijepio i započeo svoju vlastitu sektu (Biblija spominje da su njegovi prvi poklonici bili iz Ivanovih redova). Čak je Ivan pokrštavao (obredna židovska uranjanja pod vodu) paralelno s Isusom, ali s druge strane potoka (konkurencija?):

Poslije toga ode Isus sa svojim učenicima u Judejsku zemlju. Tu je boravio s njima i krstio. A krstio je i Ivan, u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode. Ljudi su dolazili i krstili se. Jer Ivan još nije bio bačen u tamnicu.
Između Ivanovih učenika i nekog Židova nastade tako prepirka o čišćenju. Dođoše Ivanu i rekoše mu: "Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio - on eno krsti i svi hrle k njemu."
(Iv 3,22-26)

Ivanov pokret nije prestao s njegovim pogubljenjem, već su ga i dalje štovali nekoliko stoljeća (o čemu svjedoče bezbrojne legende i njegove slike). Zar su mislili da je Isus prevarant?
Jedna religijska sekta, Mandaejanci, na granici Iran/Irak, tvrdi da je Ivan bio njihov najveći vođa (iako ne i osnivač njihove sekte), a da je Isus, koji je započeo svoju karijeru kao jedan od njegovih učenika, bio lažni prorok koji je ukrao Ivanova učenja i pokvario ih, a zatim obmanuo svoje poklonike.
Ostaje pitanje zašto su i dalje postojali Ivanovi sljedbenici ako se isti "jasno" izjasnio:

"Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."
Po Marku 1,7-8

Nisu li mu to strpali u usta kršćanski pisci, da poznati Ivan Krstitelj proslavi njihova mitskog junaka?

Ovo govori Ivan nakon što ga je Herod strpao u zatvor:
A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike (3) da ga upitaju: "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"
Matej 11,2-3 (Luka 7,18-20)

Jasno je da Ivan čuje za nekog Isusa tek u zatvoru. Ne zna tko je to i šalje svoje učenike da se raspitaju "je li on taj koji ima doći." Kontradikcija prema Mateju, Luki i Ivanu bode oči. Pa to je Ivan, Isusov rođak, koji je spriječio Isusa da ga krsti, jer je On mnogo Veći od njega (po Mateju) ili koji je skakao u majčinoj utrobi kada je čuo pozdrav Marije (po Luki) ili koji je javno proglasio Isusa "ovo je Jaganjac Božji koji otkupljuje grijehe svijeta" (po Ivanu), i sada je sve zaboravio???
Teolozi gdje ste? Ostali ste bez riječi?

Bajke o Ivanovovom začeću od starih roditelja i susretu njegova oca s anđelom itd., imaju samo jedan cilj - "dokazati" kontinuitet sa starozavjetnim prorocima i čudesima, ali ujedno naglasiti Isusovu nadmoć nad Ivanom. Lukina poruka čitateljima je ova: Ivan je ispunjenje Izraelove prošlosti, no budućnost pripada Isusu. Matija ima sličnu poantu, no izražava je kroz podosta drugačiju priču. Dok Luka povezuje rođenje Ivana i Isusa sa Izakom i Samuelom, Matija povlači paralelu između Isusa i Mojsija.

Podvala s Ivanom Krstiteljem

Herod i Isus
U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: "To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu." Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. Jer Ivan mu govoraše: "Ne smiješ je imati!" Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom. Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište. A ona nagovorena od matere: "Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja." Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.

Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Prema evanđeljima je jasno da je Ivan Krstitelj ubijen prije Isusa, i da je odrubljivanje njegove glave povezano s jednom zabavom na dvoru i ženskom ljubavnom osvetom. Međutim, židovski povjesničar Josip Flavije piše o Ivanu Krstitelju, i njegova priča nije samo drugačija, nego je i vrijeme Ivanove smrti drugo. Prema njemu (a on jedini spominje Ivana Krstitelja osim evanđelja), Ivan Krstitelj je umro 36. god. naše ere.

1. ... Tako je Aretas prvi puta započeo svoje neprijateljstvo prema Herodu, koji je također imao neke svađe s njim u vezi njihova ograničenja kod zemlje Gamalitisa. Pa su podigli vojske na obje strane, i pripremili se za ratovanje, te poslali svoje generale u sukob umjesto da sami sudjeluju u njemu; a kada su se vojske sukobile, sva Herodova vojska je bila uništena zahvaljujući izdaji nekih bjegunaca, koji, premda su bili pod vladavinom Filipa, pridružili su se Aretasovoj vojci.. Herod je o tome izvijestio Tiberiusa, koji je bio vrlo ljut na Aretasov postupak, pisao Vitelliusu da zarati s njim, i uhvati ga živog, i baci u okove, ili ga ubije, i pošalje njegovu glavu. To je bio nalog koji je Tiberius dao vladaru Sirije.

2. Neki od Židova su mislili da je razorenje Herodove vojske došlo od Boga, i to vrlo opravdano, kao kažnjavanje za ono što je učinio Ivanu, poznatom kao Krstitelj: jer Herod ga je ubio, a bio je dobar čovjek, i tražio od Židova da gaje vrline, kako u pravednosti jednih spram drugih, tako i u poštovanju Boga, i da dolaze na ritualno krštenje; jer bi pranjem [s vodom] bilo prihvatljivo za njega, ako to učine, ne poradi odlaganja [ili smanjenja] nekih grijeha [samo], nego i za pročišćenje tijela; uz pretpostavku da je duša bila temeljito pročišćena prije toga pravednošću. Kada su [mnogi] drugi u mnoštvima došli do njega, jer su bili vrlo dirnuti [ili zadovoljni] slušanjem njegovih riječi, Herod, koji se bojao prevelikog utjecaja Ivana nad ljudima i da bi isti mogao to iskoristiti te podići pobunu, (jer su izgledali bili spremni učiniti sve što bi im on rekao) mislio je da je najbolje ubiti ga, radi sprječavanja bilo kakvih akcija koje bi mogao poduzeti, i tako se osloboditi prijetnje. Stoga ga šalje u zatvor, radi Herodove sumnjičavosti, u Macherus, dvorac koji sam prije spomenuo, i tamo je ubijen.
Židovi su vjerovali da je uništenje njegove vojske bilo poslano kao kazna Herodu, i znak Božjeg nezadovoljstva njime.

Rat između Heroda i Aretasa zbio se 36. god naše ere. pa Josipovo spominjanje podatka da Židovi povezuju Herodov poraz od Aretasa sa ubojstvom dobroga Ivana Krstitelja, podrazumijeva da je Herod morao ubiti Ivana Krstitelja unutar godine dana ili kasnije nakon rata. To znači da je Ivan Krstitelj vjerojatno ubijen u 35. ili 36. naše ere, nekih 2 ili 3 godine nakon zadnjeg predloženog datuma za smrt Isusa, temeljeno na evanđeljima. Pilatova zadnja godina kao guvernera Judeje je bila također 36. naše ere.

Evanđelja pripisuju ubojstvo Ivana Krstitelja od strane Heroda, njegovoj moralnoj iskvarenosti. Podmukle žene pomoću spletaka i seksa dovode do ubojstva toga svetog čovjeka. Dakle, još jednom u Bibliji vidimo zle žene odgovorne za propast velikog čovjeka, podsjećajući na tematiku iz Postanka i toliko mnogo drugih biblijskih priča gdje su žene pokvarene, a muškarci zavedeni padaju radi njihovih čari ili su naprosto prevareni od žena.

Povijesni izvještaj od Flavija ima daleko više smisla i mnogo je tipičniji razlog takvim postupcima u starom svijetu. Ivan Krstitelj, Josip kaže, bio je viđen kao politička prijetnja Herodu, pa ga je isti dao likvidirati.

Interesantno je da evanđelja ne daju pravi razlog Ivanova ubojstva, jer u njima je Isus taj koji je ubijen iz razloga političke prijetnje. Smrt Ivana Krstitelja je moralistička strana priče, koja se koristi za uklanjanja Ivana kada više nije bitan za priču o Isusu, ali na taj način da ga se ne učini mučenikom za ideju, što je on ustvari i bio. Ivan Krstitelj je bio pravi mučenik, ali da je u evanđeljima proglašeno njegovo mučeništvo, to bi odvuklo pozornost od "ultimativne žrtve" glavnog lika - Isusa. Indikativno je i Flavijevo spominjanje okrivljavanja ubojstva Ivana za ratni neuspjeh Heroda, dok se smaknuće "daleko većega pravednika - Isusa koji je činio brojna čudesa", uopće ne spominje.

Znakovito je i da Ivan Krstitelj u kršćasnkim evanđeljima uporno izbjegava činjenicu postojanja Hrama, kao središnje točke židovstva. Apologeti to lažiraju time, da je on znao za Isusovo proročasntvo da će Hram biti razoren, pa tako nebitan. Istina je trivijalnija. Markovo evanđelje j episano nakon razorenja Hrama, pa se sva kršćanska teologija bazira na tom šokasntnom događaju. Hram je potpuno nevažan u to doba, jer je uništen.

* Herod Veliki (rođen oko 73. prije n.e.., umro 4. prije n.e.; vladao je 37-4. prije n.e... )
Iz datuma njegove smrti vidimo da je Isus mogao biti rođen 4 godine poslije toga. Znači Herod Veliki nikako nije mogao čuti o Isusovu rođenju i narediti nekakav pokolj djece da ne bi zasjeo za njegov prijestolje i postao kralj. Pokolj dojenčadi u Betlehemu i okolici nigdje se ne spominje u rimskim ili židovskim izvorima. Teško je vjerovati da bi Herodovi neprijatelji, koji su napisali većinu sačuvanih svjedočenja o njemu, tako nešto propustili. Osim toga, sam taj čin je apsurdan, a isti obrazac postoji u mnogim legendama.

Evanđelja opisuju Heroda u najgorim mogućim bojama, međutim, Herod, iako surov i paranoičan vladar, bio je veliki graditelj. U zdanjima što ih je podigao izrazio je svoje divljenje grčkom duhu i odanost caru Augustu. U helenističkim gradovima podigao je hramove u čast Augustu. Obnovio je Samariju, nekadašnji kraljevski grad Sjeverne države (Izraela) i dao joj ime Sebasta. Iznova je sagradio Stratonovu utvrdu i dao joj ime Cezareja (grad koji će kasnije postati sjedište rimskog prokuratora).

U Jeruzalemu je za sebe sagradio veliku palaču na zapadnoj strani grada i tvrđavu Antoniju na sjevernoj strani hramske uzvisine. Sagrađeni su amfiteatar, više vježbališta (gymnasia), kazališta i trkališta u Jeruzalemu, kao i u drugim gradovima. Sve te građevine utjelovljuju helenističko-rimski duh i institucije, i izazivaju ogorčenje pobožnih Židova. »S novim građevinama i perivojima, raskošju i sjajem Herodova kraljevskog dvora, u oduvijek poštovani grad ušla je i svjetovna buka, vreva s natjecanja i kazališnih predstava. U uskim i tihim uličicama, na kojima su se stoljećima mogle zapaziti samo gomile pobožnih hodočasnika, sada se gura šareno mnoštvo atleta i njihovih učitelja, komedijaša i gladijatora, muzičara i artista.« (Keller, str. 34)
Da bi zadovoljio vjerske osjećaje svojih podanika, godine 20. prije n.e.. otpočeo je najambiciozniji pothvat: dogradnju Hrama, s idealom da se obnovi nekadašnji izgled Prvog hrama, kojeg je tobože sagradio Salomon. Taj pothvat nije bio gotov ni 46 godina nakon toga, što se spominje i u Evanđelju po Ivanu: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram« ( Iv. 2,20).
Radovi su završeni tek 64. godine n.e, da bi samo šest godina kasnije hram bio razoren.

Isusu ne vjeruju vlastita braća, zašto bismo mi?
" Rekoše mu stoga njegova braća: "Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu." Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega. "
Hvala ti Ivane i na ovoj obavijesti !

Luka priznaje da nije apostol i da piše o rekla-kazala!

U početku svoga evanđelja, Luka kaže da će i on nešto napisati, kad su se već mnogi na to odvažili. Priče sastavlja prema onome što su oni neki tamo pričali pa je prepričavanjem došlo do nas - nas kršćana općenito kao zajednice koja traje, o nečemu što se davno prije dogodilo. Luka je sve to "pomno ispitao", što znači da se sve njegove pisanije baziraju na rekla-kazala, jer bi inače napisao: "Ovo potječe od toga i toga svjedoka, vidio sam to i to, upoznao sam ove ljude i apostole, rekao mi Petar, bio sam osobno svjedok toga i toga, u to i to vrijeme." On sve to (presveto evanđelje) posvećuje svom vrlom pajdašu Teofilu (Bogoljubu) kojega očito pokušava obratiti na kršćanstvo i uvjeriti da je sve to dočuo iz pouzdanih izvora (ali ne spominje kojih). Svećenici se zaklinju da je imao "bliski kontakt sa svetim Pavlom". Dokaza za to nemaju, a Luka piše drugačije (a ne otkriva niti svoj identitet):

"Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. "

Čak i ta "mudrost" je prepisan stil iz Stara zavjeta (piše djed Isus):

Knjiga Sirahova
Proslov prevodiočev
<1>Ali nije dovoljno da se ljudi sami nauče knjizi, već treba da riječju i perom koriste i drugim ljudima, te se moj djed Isus, posvetivši se ustrajnom čitanju Zakona, Proroka i ostalih predačkih Knjiga i stekavši golemo iskustvo - najposlije i sam našao ponukanim da napiše štogod poučno i mudro, kako bi oni koji su željni pouke proučili to, pa tako još više uznapredovali u životu prema Zakonu.

Isus kao pobunjenik protiv rimske vlasti !

Gamaliel
Farizej Gamaliel (Djela apostolska) spominje seriju židovskih pobunjenika protiv Rima koji su za sebe tvrdili da su NETKO tj. Božji izabranici iliti Mesija = Krist !

"Ali ustade u Vijeću neki farizej imenom Gamaliel, zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod. On zapovjedi da ljude načas izvedu (uhićene glasne ranokršćanske propovjednike) pa će vijećnicima: "Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. (36)
Ta prije nekog vremena podiže se Teuda* tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. "

Razni pobunjenici koji su se prozvali KRISTOM:

1

= Teuda* se pobunio i tvrdio da je NETKO (još jedan Krist <=> tj. Mesija) + 400 sljedbenika = smaknut je, a pristaše pobjegle.

Ali Josip Flavije detaljno opisuje tog istog Teudu, koji je živio NAKON što je Gamalijel umro. Kako je Gamalijel u Djelima apostolskim mogao onda o njemu govoriti? (Apologeti, naravno, kažu da je to zasigurno bio neki "drugi Teuda".)

"(37) Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac* i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. "

2

= Juda GALILEJAC** se pobunio i pobunio narod (još jedan Krist <=> Mesija) => smaknut je, a pristaše pobjegle.

"(38) I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih (uhićene glasne ranokršćanske propovjednike). Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će;.... " - ......... a ako ne uspjet će.
=Nije li čudno da je Gamaliel "slučajno preskočio" još jednog pobunjenika - Isusa, koji je tvrdio da je Krist<=>Mesija i propao je, a pristalice su mu se razbježale nakon što su opkoljeni od 600 rimskih legionara? Ili zašto ga nije pohvalio da je uspio, jer je njegovo djelo od Boga? On samo predlaže Židovima da puste rane kršćanske sektaške bukače, jer će se u budućnosti vidjeti jesu li od Boga ili od ljudi. Ako su od ljudi - propast će sami od sebe kao spomenuti buntovnici. Zašto nema nikakvog spomena o Isusu, njihovom "vođi" koji je tvrdio da je NETKO, i koji je po Židovskom mišljenju "propao", tj. bio osuđen po rimskom zakonu i raspet kao pobunjenik??

** Juda GALILEJAC

Bio je autor četvrte grane židovske filozofije. Njihovo učenje se slagalo sa svim drugim stvarima koje su naučavali Farizeji, ali su bili privrženi slobodi, i običavali govoriti da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodin. Odbijali su bilo kojeg čovjeka držati bogom. [Flavius Josephus, Jewish Antiquities 18.23]
Josip Flavije više puta spominje Judu i njegovu pobunu (Ant. xviii. 1.6; 6; xx. 5. 2; Rat ii. 8. 1; 18. 8; vii. 8. 1).
Juda je zabranio plaćanje poreza Rimljanima, na temelju toga da su Židovi Božji izabran narod i da im je Bog dao područje Kanaana. "Nikakva strana sila", govorio je, "nema pravo ubirati poreze od njih, a podčinjenost oporezivanju nije ništa drugo doli ropstvo".

3

BARABA
Sa Isusom stoji optužen i Baraba. Njegovo ime je u nekim rukopisima spomenuto: Isus (Isus Barabas) - tvrdi Origen i najranija evanđelja (kasnije je izbrisano da mu je ime bilo Isus!). Baraba na aramejskom Bar Abba znači Očev sin tj. idiom je za Božji sin. Židovima (mesijanski-gnostički židovi koji su započeli kult oko nebeskog Isusa) nije bio problem da se spomene ime Isus dva puta, no kasnijim kršćanima se nije svidjelo da bi uz pobunjenika stajalo da on ima "sveto ime" Isus, pa su to vjerojatno oni izbrisali u kasnijim prijepisima.

"reče im Pilat: "Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?"

Čudne li "slučajnosti".
Poncije Pilat ustvari ovako pita rulju:
"Kojega Isusa hoćete da vam pustim: Barabu ili Bar-Abbu ? "
A oni rekoše: "BARABU !"
Radi li se o Božjem bolesnom smislu za humor ili se tu nešto krije?

Poznavatelj Biblije će odmah posegnuti za Starim zavjetom, gdje se nalazi "sve što trebate znati a niste se usudili pitati o Isusu". Imamo dva žrtvena jarca. Jedan se žrtvuje Jahvi za "okajanje grijeha", a drugi pušta u pustinju da "odnese grijehe". To je midraš o Azazelu, o okajanju grijeha:
..neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi neka Aron prinese za žrtvu okajnicu. A jarac na kojega je kocka pala da bude Azazelu neka se smjesti živ pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.
Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj. Ovaj zakon neka za vas trajno vrijedi.
Levitski 16, 29
Azazel je židovsko ime za Sotonu! Namjerno je ostavljeno u originalu da se ne zbune vjernici. Bog Jahve traži klanje i spaljivanje jednog jarca, a Azazelutj. Sotoni, pušta se živi jarac na slobodu (u pustinju), valjda da mu ponese grijehe. Baraba je simbol zlog čovjeka, pa on, naravno, mora ponijeti svoje grijehe Sotoni ("židovskoj rulji") i biti pušten. A Isusa, kao dobra čovjeka, mora se žrtvovati Bogu za "okajanje" tj. otkup grijeha po kršćanima. To nije povijesni zapis, nego pripovijetka, poučni midraš, koji se oslanja na starozavjetnu tradiciju pričanja.

Inače, Poncije Pilat, koji je u evanđeljima prikazan kao blag i razuman, bio je izrazito okrutan i pohlepan, pa su ga Rimljani sramotno povukli. Budalasto je da bi on poštovao nekakav (sumnjiv) židovski običaj oslobađanja pobunjenika-ubojice Barabe predviđenog za smaknuće; mogao je pobiti pola Jeruzalema, da je htio. Cijela priča oko Isusovog suđenja je totalno nepovijesna i puna očitih nelogičnosti, ako se shvati kao povijesno izvješće. Da je Pilat pustio pobunjenika - ubojicu vojnika i raspeo nekakvog vjerskog reformatora i iscjelitelja, jer su tako Židovi tražili iz svojih vjerski razloga, rimski bi ga imperator oštro kaznio.

"A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba.""

Rimski car pita svog namjesnika, Poncija Pilata: "Što si to učinio?"

Poncije Pilat: "Pustio sam na slobodu ustanika koji je pokušao dići Židove na pobunu protiv našeg carstva, koji je ubio neke naše legionare, a razapeo sam tipa koji je bio nevini vjerski propovjednik, radi čega sam oprao svoje ruke pred židovskim narodom, koji je to od mene tražio."

Rimski car: "Objesite tog Poncija Pilata na prvi stup i nađite drugoga!"

Međutim, ako se ta zgoda shvati alegorijski, onda nam tu Marko jasno ukazuje da piše midraš, poučnu alegoriju s duhovnim porukama, a ne faktičku povijest zbivanja.

Filon Aleksandrijski svjedoči o Ponciju Pilatu: "A u Judeju odasla Tiberije Pilata za prokuratora....Po karakteru jake volje i bezobziran...a njegovu prokuraturu karakterizira potkupljivost, pljačkanje, nasilje, omalovažavanje, zlostavljanje, neprestana pogubljivanja bez izricanja presude i bezgranična okrutnost."
(Werner Keller, "Povijest židova")

Kršćanska logika:
- Isus je završio na križu umjesto Barabe koji je bio pobunjenik i ubojica.
- Pilat ih je zajedno stavio da Židovi biraju, jer je bio uvjeren nakon razgovora s Isusom da će ljudi osloboditi nevinog dobrog čovjeka koji im je pomagao, iscjeljivao ih i hranio, umjesto militantnog ustanika protiv njegova Cara i carstva
- a "pokvareni" Židovi su Pilatu naredili pustiti Isusa Barabu pa tako postali Kristovim krvnikom.

Sve je to naknadno smišljeno vrlo proračunato: "Židovi više nisu Božji narod, ubili su Božjega Sina, pa smo to sada mi, nežidovi, Kršćani." Židovi su izabrali da na sebe preuzmu grijeh preko Barabe, a kršćani su spašeni prihvaćanjem Isusove žrtve Bogu za otkup grijeha.
Kršćanstvo se uopće ne bi moglo u početku proširiti Rimskim carstvom, da je njihov osnivač bio pogubljen kao naoružani pobunjenik protiv tog istog carstva. Ali ako je pogubljen "jer su to Židovi tražili", ideja o pobuni se briše, pa su tako jednim udarcem riješili dva ključna problema ! No ako pogledamo događaje oko lik Isusovog "povratka iz groba", jasno je da su likovi apostola očekivali Mesiju izbavitelja od rimskih okupatora i to propovijedali. Tek kad se po pobožnoj predaji lik Isus "vratio i sve im potanko objasnio", shvaćaju da nije tako mislio. Logično je da je Isus osuđen upravo zbog svoje uloge Mesije izbavitelja, jer je kao takav, izravno sukobljen s Rimom. Otuda trnova kruna kao simbol neuspjelog kralja i natpis "Kralj Židovski".

Azazel se detaljno opisuje u Knjizi o Henoku. Na kraju njegove pobune, on biva sputan za ruke i noge i bačen u podzemlje, gdje će čekati posljednji sud i biti bačen u vatru.

Dramolet pred raspeće zapravo ponavlja taj mitski događaj, kako bi se lik Isusa prikazalo kao da se smjestio živ pred Jahvom za pomirenje s Bogom, a zli Baraba odnosi grijeh u pustinju (među zle Židove).
To nije povijest nego vješto ispričan midraš, pripovijetka s vjerskim poučnim alegorijskim sadržajem (i Origen je uočio tu paralelu). Sličan je običaj spaljivanja mesopusta, koji predstavlja svo zlo, svake godine na pokladama, kao nastavak drevnih saturnalija i još starijih magijsko-ritualnih narodnih običaja.

Promašaj kršćanskih bukvalista

Radi se o ceremoniji Yom Kippur koja se obavljala svake godine. Pušteni jarac se na kraju baca s klisure (Isusa, pak, nisu uspjeli baciti s klisure). Krv drugog jarca (Isus Krist u našem slučaju) služi za okajavanje grijeha.
Marko nam tako poručuje da odbacimo "židovske grijehe" (nasilje i pobune Barabe) i prigrlimo vječni spas otkupljenja od Krista i njegove krvi. Njemu nije nakana pisati kroniku zbivanja i on to pokazuje mnoštvom skrovitih detalja.

Marko je vješto spojio žrtvovanja Pashe i Yom Kippura tako da je lik Isus Krist ustvari Yom Kippur žrtveni jarac koji je žrtvovan na Pashu. Kao opis povijesnih događanja, to je beznadno neuvjerljiv tijek događanja po svim stavkama. Kao mit je vrlo vješto napisan i posjeduje dubok duhovni smisao. Čitatelji koji drže taj tekst bukvalnim realnim izvještajem, zapravo vrijeđaju pisca i promašuju sve što je pisac htio poručiti s time.

Isus zagovara NEPLAĆANJE POREZA

Sljedeći odlomak kršćani tumače kao čudo, iako nigdje ne piše da se ostvarilo. Zapravo se radi o Isusovoj IRONIJI. On kaže neka plate Rimljanima porez ako nađu novčić u ustima ribe (dakle nikada).

Hramski porez
"Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" (25) "Plaća", odgovori. "

Dakle, on plaća hramski (Božji) porez Jeruzalemskim svećenicima (kada bi bio izravni Božji Sin, onda ne bi trebao plaćati taj Božji porez samome sebi) (čudno da se spominje dvodrahma, a ne židovski šekel - pola šekela je morao plaćati svaki Židov jednom godišnje u hramu).

"A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni."

U prijevodu se izgubila dvoznačnost grčke riječi huios. Ona znači potomci, ali i Djeca Božja tj. djeca Izraelova. Jednako valjan prijevod bi bio: "Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez ?Od Božje djece ili od tuđe?"

Tuđi sinovi (sinovi zemaljskih vladara) su "svjetovni narodi" - nežidovi. Nesvjetovni-nezemaljski tj. Božji sinovi simboliziraju izabrani Božji narod - Židove; oni, po Isusu, ne trebaju plaćati porez tuđinskoj vlasti.

"... reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni.
Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater /rimski novčić/. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se."

Ovo je jasni sarkazam koji zagovara neplaćanje poreza Rimskom carstvu, što je bila vrlo ozbiljna optužba (pobuna protiv Rima !) zbog koje je PREMA RIMSKOM PRAVU i osuđen na smrtnu kaznu! Iz teksta je očito da je Isus ubrojio sebe i Petra među "sinove (Božje tj. Židove)". On ustvari kaže, iako ne bismo trebali plaćati porez, kao takvi, hajde ulovi ribu i naći ćeš rimski novčić... da ne bi bilo "sablazni".
Matej 17,26

A što je s izrekom caru carevo?
Farizeji izravno pitaju Isusa treba li platiti porez Rimu ili ne, znajući da je on protiv toga.

Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?"

To pitanje nalikuje onom: "Znaš li da te žena vara? DA - rogonja si; NE - opet si rogonja."
Drugim riječima, znali su da on, kao Mesija pobunjenik mrzi okupatore, ali ne smije još to javno reći.
- nemojte plaćati porez okupatoru: Rimljani će ga raspeti
- plaćajte porez okupatoru: onda nije Mesija, napustit će ga sljedbenici.
Stoga Isus pribjegava triku da se izvuče iz te zamke:

"Pokažite mi porezni novac!" Pružiše mu denar. On ih upita: "Čija je ovo slika i natpis?" Odgovore: "Carev." Kaže im: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje."

Da je htio reći da građani moraju plaćati porez caru, to bi rekao bez okolišanja, ali ne. On ustvari prikriveno odgovara da Izraelci, kao Božji narod u Božjoj zemlji, u što je vjerovao svaki Izraelac, polažu račun samo svome Bogu, daju Bogu Božje tj. moraju plaćati samo Hramski porez, ali ne i tuđinskom okupatoru - rimskom caru. Oni nisu carev narod, niti je njihova imovina careva, nego su Božji narod i plaćaju prinose Hramu, tj. Bogu. Po liku Isusu oni nemaju obvezu plaćanja rimskome caru ! "Tko ima uši neka čuje."
Pavao kasnije u Poslanici Rimljanima tumači da se porez mora plaćati, jer su poreznici "Božji službenici". Time je svakako utro put simbiozi Crkve i države u kasnijim vremenima.

"(6) Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave."

Uostalom, Pavao je izmijenio sve što je mislio da treba, kako bi se kršćanstvo moglo proširiti Rimskim carstvom i među "poganima".

Kupite mačeve i spremite se za borbu !
"Nato će im (Isus): "No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se." Oni mu rekoše: "Gospodine, evo ovdje (JOŠ) dva mača!" Reče im: "Dosta je!" "

Isus naređuje svojim sljedbenicima da kupe mačeve i spreme se za borbu, jer su spremali pobunu. Hoćemo li biti tako naivni i povjerovati da je Isus sa jednim bičem (kojeg je sam načinio) istjerao hramske trgovce kao stoku, i da su se svima tresle gaće od straha ? Osim 12 učenika-apostola, Isus je slao barem 72 sljedbenika da prikupljaju mnoštvo drugih sljedbenika.
"Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge, te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. "
Četa rimskih vojnika (grčki - speira = 600 ljudi !) i još židovskih hramskih čuvara je bilo potrebno kod uhićenja "miroljubivog" Isusa i njegovih naoružanih fanatika. Iznenadili su ih noću. Budući da su znali za tog pobunjenika, Judin poljubac je bio suvišan.

Još elemenata o liku Isusa kao pobunjeniku

Borci za slobodu - Zeloti - u Isusovim redovima!

Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: ..... i Šimuna zvanoga Revnitelj.

i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma

i Šimuna Kananajca

i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.


(Po Marku 3:17)

6.pr.n.e. nakon smrti Heroda, Judeja je bila pripojena u sastav Rimskoga carstva kao provincija pod upravom prokuratora sa sjedištem u Cezareji. U to vrijeme, rasplamsao se žestok otpor vatrenog proroka u brdima Galileje, poznatog po imenu Juda Galilejac ili Juda iz Gamale. Smatra se da je on stradao zbog gerilskih aktivnosti protiv Rima, takozvanih Zelota - ili hrvatski prevedeno kao Revnitelji. Izgleda da je taj naziv prvi upotrijebio Josip Flavije, pišući između 75. i 94. god. n.e. Zeloti su dobili ime po tome što su bili 'revni u svojim pothvatima.'
Često su spominjani i kao 'odmetnici', ili kao sicarii="pobožni razbojnici" (sika je mali povijeni bodež koji je bio omiljen među zelotima za politička ubojstva, pa su dobili i ime sicarii). Kao židovskoj tajnoj grupaciji, njima su Rimljani bili zakleti neprijatelji. Bili su protiv plaćanja danka Rimu, protiv priznavanja rimskog cara i protiv suradnika Rima među židovskim svećenstvom u Hramu. Po njima treba pratiti samo Davidov i Solomonov nauk,... u ime toga, sva sredstva su bila dozvoljena. Vodili su gerilski rat, napadali garnizone, izvršavali atentate, bavili se terorizmom. Kako kaže Josip Flavije, "nisu marili ako umru ma kojom smrti, ili za smrt prijatelja, obitelji, nisu imali straha",.... 2 sina Jude Galilejca su poginula kao zelotski zapovjednici nakon izbijanja pobune.
Isus je među svoje sljedbenike primio barem jednoga zelota:
--- Šimun Revnitelj (Zelot)
--- Dvojicu su zvali Sinovi groma (aramejski 'sinovi gnjeva')
--- Juda Iškariotski (ne Juda "iz grada Iškariota" koji ne postoji*, nego iskrivljeno latinski za 'sicarius' ili "čovjek s bodežom" za Zelota ili Sicarii, tj. Juda Sikarijac)
--- Šimuna Kananajca. Matej i Marko iskrivljuju hebrejsku riječ "kena'ani" (Zealot) za Kananajac, premda Kanananci odavno nisu postojali.
Sve su to tipična konspirativna imena kojima su se nazivali Zeloti! Ako je lik Isus među svoje sljedbenike ubrajao ljude poput Šimuna Zelota, Sinove groma i Jude Sikarijca, teško da bi ti sljedbenici mogli biti miroljubivi, kako nam to prijevarno ponavljaju teolozi.

Činjenica da evanđelja zadržavaju političke veze Isusovih učenika zadržavajući njihove nadimke, sugerira da Isusova politika u priči nije bila suprotstavljena Zelotima. (vidi Maccoby, 'Revolution in Judaea', str. 121-124).
Interesantno je da su farizeji, koji su stalna meta izrugivanja i ismijavanja od strane Isusa, bili protiv tih "religioznih terorista". Pojam farizejštine (Mt 23, Isus: "Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!") je postao pogrdan u europskim jezicima. Međutim, oni to nisu zaslužili. Kao vjerni tumači židovskih svetih spisa, uživali su ugled i bili vrlo utjecajni u narodu zbog svoje učenosti, predanosti vjeri i obično uzornom životu.
Isusovo predbacivanje da su licemjeri i zadrto paze na svako slovo Zakona, a ne na njegov smisao, bolje bi se mogla primijeniti na saduceje, koji su bili pravi konzervativci i cjepidlake. Međutim, ako znamo da su farizeji mudro odvraćali od oružane pobune, što je zelotima bio modus vivendi, jasna je Isusova mržnja i prezir prema farizejima. On je očito zagovarao revoluciju, a ne reformu.
Uostalom, U evanđelju ( i po Luki i po Ivanu, Isus je pozdravljen kao kralj: Po Ivanu (1:49)'... Ti kralj si Izraelov!". U tom svjetlu je jasan natpis 'Kralj judejski' koji je po Pilatovom naređenju pričvršćen za križ. Po kršćanskom tumačenju iz NZ to je bila navodno poruga. No, istina je da su Rimljani stavljali na križ političke kažnjenike, koji bi bili protiv njihove vlasti. Kao poruga, takav natpis nema nikakvog smisla, ukoliko Isus nije zaista bio pretendent da bude Judejski kralj. Što bi se postiglo time da se skromnog proroka označava kao kralja? Ako je zaista Isus bio pretendent za izraelskog kralja/mesiju, onda bi taj netko zaista potvrdio svoju vlast ponizivši ga, naznačivši njegov jadan položaj kao kralja na križu.

Evo Isusovih učenika - Zelota - na praksi:
"Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?"
Lk 9,54
A on (Šimun) Mu reče: Gospode! S Tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići.
(Po Luki 22,33)
Isus:
"(13) Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (14) Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam ."
(Iv 15,13)

Tajna Isusova misija
Isus će se proglasiti židovskim Mesijom - Kraljem, ali još se o tome ne smije javno govoriti jer će ga uhititi prije nego što stekne dovoljno naoružanih sljedbenika i izvedu prepad rano u zoru. Isus se raspituje što se govorka u narodu o Njemu i priprema apostole na preuzimanje Mesijanske uloge, u tajnosti:

(Mt 16,13-20; Mk 8,27-30; Iv 6,67-70)
Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: "Što govori svijet, tko sam ja?" Oni odgovoriše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta." A on im reče: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Petar prihvati i reče: "Krist - Pomazanik Božji!" (21) A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.

Čim je Petar rekao da drži Isusa Mesijom (korjen te riječi je Božji pomazanik poput Kralja Davida i sl.), Isus mu brže bolje zaprijeti da to glasno ne govori. Kad bi to čuo tko od njegovih neprijatelja, brzo bi im došli glave, kao što i jesu.

Noćna straža

Noć prije pohoda na Jeruzalem, Isus se sa svojim sljedbenicima krije u šumarku pored grada. S njim su njegovi naoružani sljedbenici. On se odvaja od ostalih i sa sobom uzima trojica zelota. Oni moraju stražariti na smjenu. Zašto? Od čega oni Isusa trebaju čuvati, dok se on pobožno moli? On ih često obilazi tijekom noći, pa ih zatiče da su dva puta zaspali, i prekorava ih. Obilazi ih i treći put, i opet su zaspali, ali ovaj puta je uzalud buditi ih, iako Isus čuje vojnike koji ga dolaze uhvatiti.
Postoji tumačenje da je Isus čekao na "božji znak s neba" dok se moli, koji će im prije jutra jasno ukazati da je na njihovoj strani, a pobjeda nad neprijateljem - Rimljanima i domaćim korumpiranim svećenstvom - osigurana. No Bog se nije javio, oglušio se na njegove vapaje da ga poštedi otkupa čovječanstva od paklenih muka, a bez Njegove pomoći, bez anđeoske armije, pobuna je osuđena na propast. Možda bi od pokušaja pobune u narodu i nešto bilo, da ih noću nije iznenadila četa vojnika.


Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: "Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se."
I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva.
Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!"
I ode malo dalje, pade ničice moleći: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša."
I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?
Opet, po drugi put, ode i pomoli se:
I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: "Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke!
Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica."

* Katolički apologeti (newadvent.com) navode da "nema nikakve sumnje" kako se radi o Judi iz "grada Kariota", pa navode Jošuu 15,25: Kirjat Hesron (to jest Hasor); Međutim riječ Kirjat naprosto na hebrejskom znači grad, grad Hesron. Iz kojega je, dakle, grada Juda ili se radi o "svetom ubojici"?

Prokleta smokva
Misteriozna epizoda proklete smokve prije ulaska u Jeruzalem i čišćenja hrama zadaje dosta problema apologetima: Zašto je Isus prokleo smokvu i uništio je, jer ne donosi ploda izvan sezone? Postoji li neko bolje objašnjenje od ćaknutog Isusa?

Židovsko tumačenje epizode sa smokvom

Prema židovskom tumačenju, Isus kao samoproglašeni Mesija koji je imao političke ambicije, smišljeno organizira ulazak u Jeruzalem na Sukot - Praznik sjenica (nadstrešnica od palminih grana) - koji se slavi kao uspomena na izlazak iz Egipta, nose se palmine grančice i uzvikuje Hosana, a slavi se ujesen kad smokve itekako rađaju tj. dozrijevaju, i ne radi se o Pashi u proljeće kako vjeruju kršćani. On dolazi do smokve koja nije rodila, a prema proročanstvima ga je morala zateći smokva puna plodova. Mesija se naljutio, jer od čarobnih smokvi ništa.

Dakle: par dana nakon blagdana Sjenica, Isus ulazi u Jeruzalem, i pufff, odjednom je blagdan Pasha, koji dolazi punih 6 mjeseci poslije (u proljeće). Očito su evangelisti bili polupismeni, neupućeni u židovstvo radili nevjerojatne greške i previde.

Rješenje zagonetke:

Rješenje te zagonetke najvjerojatnije je alegorična bajka o lik Isusovu "čišćenju Hrama", koja dolazi neposredno poslije čarobnog sušenja smokve. To je teološka poruka, izmišljena priča koja sadrži skrivena značenja, a ne stvarni događaj sa Isusom koji je ispao glupan, bijesan i prokleo jadno stablo koje nije rodilo u rano proljeće.

Biblijske neznalice

Marko - Biblijski neznalica !
Marko je pobrkao biblijske proroke, pripisuje Izajiji ono što je napisao Malahija:
"Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. "
Po Marku 1,2
" Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. "
Malahija 3,1

Isus Krist - Biblijski neznalica !

Isus viče, "citirajući" iz Pisma rečenicu koja u Pismu nigdje ne postoji:
"U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: "Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!'"
Ivan, 7:38

Sad, ne zna se na koje Pismo se ovdje misli, more bit na neku privatnu korespondenciju, jer u Pismu ovoga nema!
Žive vode se spominju, ali ova rečenica ne. To je Isus malo prepravio tekst i slavodobitno ga pripisao sebi, da je on ta živa voda, jedina istina, najmudriji i najveći čovjek koji je ikada gazio pustinjom južno od Galileje.

Isus kaže: ... da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika.
Matej, 23:35

Očito Isus nije pozorno čitao Bibliju (vidim navadu letimičnog čitanja koju imaju i njegovi štovatelji ). Da jest znao bi da je jedan drugi Zeharja ubijen tamo (Zeeharja sin Jehoiadijin!).

"I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."

U Isusovo vrijeme nema šanse da bi se žena mogla rastati od muža, pa udati za drugoga.

Isus opet pogrešno citira
Po Mateju 4,10
" Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!"
Pravi tekst po Ponovljenom zakonu 6,13:
" Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu."

S kim se Isus svađao?
Isus predbacuje farizejima da su ga kritizirali jer liječi subotom. No farizeji su imali pravilo da se riječju smije liječiti u subotu. Zabrana se odnosila na obavljanje liječničkog poziva u subotu, za koji bi isti dobivao novac. Isus govori da je sabat za čovjeka, a ne obratno. Ali ta izreka je ustvari farizejska. S kim se onda Isus prepirao?

Isus ne zna dobro priču o Davidu:

U Markovom Isus kaže (suprotno 1. Samuel 21-22), da je Davidu dao kruha veliki svećenik Ebjatar, a ne običan svećenik Ahimelek, njegov otac*, i ne shvaća o čemu se radilo
Sljedeća znakovita "Isusova izjava" - samo je jedna u dugom nizu dokaza da tekstopisci evanđelja nisu poima imali o židovskim "svetim spisima", a mit o Isusu naknadno konstruirali.

________________________
* Apologeti kažu da se radilo "o frazi: u vremenima velikog svećenika Ebjatara", koji je bio sin ovoga običnoga svećenika Ahimeleka, pa je "njegovo vrijeme" uključivalo i razdoblje dok još nije bio veliki svećenik. Možda bi se moglo i tako navući, iako ne vidim razloga. S davanjem kruha njegova oca, Ebjatar nema ama baš ništa. Ahimelek je djelovao u Nobu, a njegov sin, kad je postao važniji svećenik, kasnije u Jeruzalemu. No greška s fantomskim "pratiocima" je fatalnija po Isusovo poznavanje Svetoga Pisma.

"Isus im /farizejima/ odgovori: "Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima? "
(po Marku 2,25-26)

Najsmješnije je da je nekakav "rabin genijalac Isus" načinio grešku pred farizejima koju ne bi načinilo niti židovsko dijete. Oni vrlo dobro znaju da je David u toj sceni LAGAO da su s njim vojnici/pratioci, kad je zatražio posvećene krušćiće od svećenika Ahimeleka. On nije dao i svojim pratiocima! Evo kako se odvija ova priča u Starom zavjetu:

Davida je bijesni kralj Šaul odlučio ubiti: "zao duh Božji" naveo je Šaula na to (zloba je zao duh Božji?!).

David se sam 3 dana krije od svih i iz šume pritajeno čeka na znak prijatelja Jonatana, Šaulovog sina, je li sigurno vratiti se ili mora pobjeći iz kraljevine.
Jonatan mu dogovorenim tajnim znakom (sa odapinjanjem strijele) poručuje da se ni u kom slučaju ne vraća nego da bježi iz zemlje što brže može.

#21 Nato David usta i ode, a Jonatan se vrati u grad.
Boravak u Nobu
(2) David dođe u Nob k svećeniku Ahimeleku. Ovaj dršćući pođe u susret Davidu i upita ga: "Zašto si sam i nema nikoga s tobom?" A David odgovori svećeniku Ahimeleku: "Kralj mi je dao nalog i rekao mi: 'Nitko neka ništa ne dozna zašto te šaljem i što sam ti zapovjedio!' A momke sam poslao da me dočekaju na tom i tom mjestu. A sada, ako imaš pri ruci pet hljebova, daj mi ih, ili što god se nađe!"

Vidimo da je David odmah krenuo u bijeg, a na putu svratio do svećenika u hram da se snabdje za put (5 hljebova, malih beskvasnih). On LAŽE svećeniku da mu je kralj dao nalog (Šaul ga hoće ubiti, a ne dati nekakav nalog). Svećenik je sumnjičav. Pita ga zašto je sam!? On LAŽE da je momke poslao nekuda pa nisu s njim (momci koji su s njim tobože u pratnji, obavljaju onaj LAŽNI nalog, a koje mora spomenuti jer mu treba kruha za nekoliko dana - to je izlika da mnogo kruha uzme samo za sebe).

Svećenik daje kruh pod uvjetom da su se njegovi momci uzdržali od seksa, jer se radi o kruhu posvećenom Jahvi na oltaru.

...ali samo ako su se tvoji momci uzdržali od žena." David odgovori svećeniku ovako: "Sasvim pouzdano! Žene su nam bile uskraćene, kao uvijek kad izlazimo na vojni pohod, i tijela su u momaka čista.

Lik David opet LAŽE da dođe do hrane za bijeg. Lukav, kakav je bio, on isprosi na prjevaru i oružje.

David upita Ahimeleka: "A nemaš li ovdje pri ruci kakvo koplje ili mač? Nisam uzeo sa sobom ni svoga mača ni svoga oružja, jer je kraljev nalog bio hitan." A svećenik mu odgovori: "Ovdje je mač Filistejca Golijata, onoga koga si ubio

On kasnije u bijegu stiže kod svojih bivših neprijatelja Filistejaca:

David kod Filistejaca
Potom David ustade i pobježe onaj dan daleko od Šaula i dođe Akišu, kralju Gata. A dvorani Akiševi rekoše svome kralju: "Nije li to David, kralj zemlje? To je onaj o kome su plešući pjevali: 'Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća.'"

Davida su prepoznali kao bivšeg neprijatelja, i on pribjegava još jednom lukavom triku: počne sliniti i bubnjati glumeći luđaka:

David se zamisli o tim riječima i silno se uplaši gatskoga kralja Akiša. Tada se David poče pretvarati pred njima kao da je umobolan i vladati se kao luđak u njihovim rukama: bubnjao je po vratima i puštao da mu teče slina niz bradu.

I priča ide dalje.... do Isusa koji je po mitu njegov potomak po Josipu koji mu nije otac nego Duh Sveti...

Dakle, nikakvih slugu niti pratitelja nije bilo s njime za koje bi on uzimao kruha.
Nitko ga nije pratio niti dio niti cijeli put. Momci/sluge se spominju jedino u onom razgovoru kad David LAŽE svećeniku - nigdje drugdje. Pratioce su i apologeti izmislili upravo radi lik Isusove pogreške tj. površnog razumijevanja pisaca evanđelja. Da su ga pratile sluge, mogle su mu donijeti hrane za dalek put i mač. Zašto bi se on izvrgavao opasnosti kod sumnjičavog svećenika i tražio od njega oružje i kruh, i rekao mu da ga tamo-i-tamo netko čeka? Tako bi kralj mogao pobiti i njega i sluge koje su mu pomagale.

Ali lik Isus jasno govori o Davidu i "njegovim pratiocima".
- on i njegovi pratioci? (26)
- a on dade i svojim pratiocima? "

U to vrijeme (prema bibliji) Ebjatar nije bio visoki svećenik, nego je obični svećenik bio njegov otac Ahimelek. No Isus pogrešno kaže da se to dogodilo "za velikog svećenika Ebjatara".

Vrlo je znakovito da su autori-prepisivači evanđelja po Luki i Mateju DISKRETNO ISPUSTILI samo Markov problematičan dio: "za velikog svećenika Ebjatara " u svojim inačicama iste priče (Matej 12,1-8 i Luka 6,1-5) koju su prepisali, _znajući da se radi o grešci_ ALI NE BRIŠU DRUGU GLUPOST tj. Davidove pratioce! Valjda je bilo previše za brisati, i ostali bi bez Isusove rasprave sa svećenstvom.
Zamjena spominjanja Ahimeleka "za velikog svećenika Ebjatara" je još čudnija, ako se zna da je Ahimelek mučki ubijen od kralja upravo zato, jer je viđen da je dao kruh Davidu. Ubijen je on, njegovih 85 svećenika i cijeli svećenički grad Noab (neki su pobjegli, a među njima i njegov sin Ebjatar). Zašto ga pisac ne spominje nego kaže "za vrijeme velikog svećenika Ebjatara"? Za svoje nezasluženo mučeništvo je barem to zaslužio.

"Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?
Po Mateju 12,1-8


"Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?"
Po Luki 6,1-5

Svaki informirani židov bi odmah reagirao i rekao da NIJE BILO NIKAKVIH PRATILACA uz Davida. On ih je izmislio kako bi se opskrbio hranom, jer je bio u bijegu potpuno sam. Ali evanđelja su sklepana daleko od Izraela i za ljude koji njihove spise nisu dobro poznavali.

Cijeli tekst je još apsurdniji, jer "Isus govori" o opravdanju trganja klasja u subotu tako što navodi priču o Davidovoj lukavoj prijevari, zapetljavajući se još više u svome neznanju.

Zaključak:
U to vrijeme je i inače bilo opasno putovati sam. David je obvezno morao doći do oružja.
- Ako nije bilo vremena za naći oružje, kako bi onda sakupio "svoje pratioce"?
- Postoji opasnost da bi ga netko izdao.
- Ahimeleku je sumnjivo da je David sam - morao je izmisliti "pratioce"
- Ahimeleku je rekao da ljudi _čekaju_ na njega. Zašto nije došao pred njega s njima, da im svima da kruh, nego je lagao? Ahimeleku ne bi bilo ništa sumnjivo, jer su "pratioci s njim", pa ga za pratioce ne bi ni pitao.
- Njegov plan je bio pobjeći među neprijatelje, i tamo se praviti lud. Nikakvi pratioci nisu bili u planu, niti su ga tamo mogli slijediti. Neprijatelji bi ih vidjeli i sve pobili.
- Oružje traži od svećenika, na prjevaru, riskirajući da bude sumnjiv. To isto tako ne bi trebao činiti, da je netko od "njegovih pratilaca" imao oružje. Ta ne bi oni išli na tako opasan put goloruki.
- Citat:
"Tada progovori Doeg Edomac, koji je stajao među Šaulovim dvoranima, i reče: "Ja sam vidio Jišajeva sina kad je došao u Nob k Ahimeleku, Ahitubovu sinu. Ovaj je zatražio za njega savjet od Jahve i dao mu hrane i predao mu mač Filistejca Golijata."

Ovaj optužuje svećenika da je Davidu dao hranu i mač, pa kralj daje ubiti i velikog svećenika, i 85 njegovih svećenika, i cijeli grad Nog, gdje se svetište nalazilo. Tu vidimo da je kralj itekako naumio ubiti Davida, pa je razumljivo da je isti išao sam. Pogotovo stoga jer si je predbacivao krivicu za svećenikovu smrt. David priznaje da je uočio Edomca koji ga je vidio. Znajući da će kralj pobiti sve koji su mu pomagali, on se ipak polakomio za kruh. Poslije mu je žao i priznaje da je on odgovoran za masakr svih tih ljudi. (Lažljivac, krivac za genocid iz nehata, koljač žena u pohodima, preljubnik i ubojica hrabrog junaka kome je preoteo suprugu, David je ostao najveći Božji miljenik, slavni Isusov predak.)

Sve to govori u prilog da s njim nije bilo nikoga. Lik Isusova greška je tim veća, jer je on bio od malenih nogu toliko vješt u tumačenju svetih spisa, da je tobože zadivio iskusne rabine u sinagogi (a oni su cijeloga života proučavali te spise). Lik Isus, koji se ponosio rodom Davidovim, sigurno bi bio dobro upoznat s pričom o Davidu i njegovom bijegu, do najsitnijih detalja. Njemu se takva omaška ne bi mogla desiti, pa kome se onda desila? Piscu Marku i prepisivačima njegova evanđelja koji nisu bili verzirani u židovskim spisima, kao niti publika koja ih je slušala.

Apologetski pokušaji da se to pobije:
Jedni citiraju 1 Samuel 22:6 gdje piše: Šaul doznade da se pojavio David s ljudima koji bijahu s njim.
Ali "izostavljaju spomenuti", da se radi o mnogo kasnijim događajima koji nemaju veze s Davidovim davanjem hljebova "pratiocima". David je boravio kod Filistejaca, pa je kasnije pobjegao od njih i sklonio se u pećinu.

David ode odande i skloni se u spilju Adulam. A kad su to čula njegova braća i sva njegova obitelj, dođoše onamo da mu se priključe. Osim toga skupiše se oko njega svi koji bijahu u nevolji, svi zaduženi, svi nezadovoljni, i on im posta vođom. A bijaše ih oko njega do četiri stotine ljudi.

Njih sigurno nije hranio s 5 krušćića koje je pojeo u bijegu na putu do filistejskog dvora.

No spaljeni apologet s Tektonika.com ne misli tako.
On piše podugački "traktat", na svoj bahati i egomanijačni način, kojim je pokušao zakrpati tu rupu u Isusovu poznavanju priče o Davidu.
http://www.tektonics.org/lp/markmen_CC1-2.html

Nesuglasica: Herod - Pilat

Za razliku od drugih evanđelja, Lukino i Petrovo evanđelje (nekanonsko), imaju Heroda Antipasa koji igra ulogu u suđenju Isusu. Robert Price piše o tome u svojoj knjizi: "Deconstructing Jesus", str. 249:

Petrovo evanđelje ima Heroda koji se savjetuje s Pilatom, ali on izvrši egzekuciju. A, kako je zabilježio Alfred Loisy, Luka izgleda da je imao pristup toj inačici pasije u kojoj je Herod dao ubiti Isusa, a ne Pilat. [The Origins of the New Testament, str. 192] To postaje očito kada se ispita nezgrapni i nevjerojatan slijed u kome se Isusu sudi pred Pilatom, onda pred Herodom Antipasom, pa opet Pilatom. Nitko nije na zadovoljavajući način objasnio Pilatovo slanje Isusa Antipasu, kako to Luka ispreda. Jednom kada Isus dospije na Herodov sud, Herodovi vojnici se izruguju s njim, ne Pilatovi kao u drugim evanđeljima, iz čega proizlazi da je Luka pokušavao harmonizirati Markovu Pilatsku-pasiju s drugom pričom na Herodovom sudu i morao birati između izrugivanja. Najočitiji znak grubog zahvaćanja u tekst je Herodovo puštanje Isusa--zatim njegovo slanje natrag Pilatu! Jasno je da je Luka morao imati pasionsku priču od Marka, u kojoj je Pilat naredio Isusovu egzekuciju, i drugu priču, onu evanđelja po Petru. u kojoj Ga je Herod Antipas osudio. Da bi iskoristio obje priče, morao je Herodovu osudu pretvoriti od kriv na nevin, (inače, kao u evanđelju po Petru, morao bi pisati da Ga je Herod poslao na križ). Ali umjesto da pusti Isusa na slobodu, što bi oslobađajuća presuda sigurno zahtijevala, on šalje Isusa nazad Pilatu--zašto? A ako je Pilat čekao na Herodovu presudu, zašto Ga i on nije pustio, jer je Herod oslobodio Isusa? Luka ima previše kuhara u svojoj kuhinji, a jelo je pregorjelo.

Ali ključno pitanje jest sljedeće: Ako je za Isusa bilo poznato da je nedavno raspet u vrlo dramatičnim okolnostima, koje mnogima nisu mogle promaknuti, prema presudi bilo Pilata, bilo Heroda, kako bi zaboga mogla postojati nedoumica oko toga tko ga je ubio? Ako su ga nedavno smaknuli bilo Herod bilo Pilat, kako bi bilo koje vjerovanje o uključenosti drugoga moglo nastati? Ali, u drugu ruku, su oba tek puka nagađanja oko toga tko je ubio Isusa, onda nam je vrlo lako zaključiti kako je zbrka nastala.

"Netrpeljivost kršćana, jednih naspram drugih, nadmašivala je bijes divljih zvjeri prema čovjeku."
– Ammianus Marcellinus, rimski povjesničar

Je li Isus sveznajući Bog?

Ona (Saloma) nagovorena od matere: "Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja." Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu. Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu.

Po Mateju 14,9
Isus nije znao da je odrubljena glava njegovom velikom prijatelju Ivanu Krstitelju (ili Lazarovu ''smrt''). Kad je čuo tu vijest od apostola, povukao se na osamu u tuzi. Bio je, ipak, opisan samo kao čovjek.... a ne sveznajući Bog.

Ovdje Isus brka očeve i sinove:
"...da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika.
(po Mateju 23,35 )
Tada Božji duh napuni Jojadina sina, svećenika Zahariju, koji, stavši poviše naroda, reče: "Ovako veli Bog: 'Zašto kršite Jahvine zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Jahvu, i on će vas ostaviti.'" (21) Ali su se oni pobunili protiv njega i zasuli ga kamenjem po kraljevoj zapovijedi u predvorju Jahvina Doma.
(2 Ljetop. 24,20-21)

"Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji."
Po Ivanu 3,13
Isus se hvali da je jedino on uzašao na nebo. Zar On ne zna za uzašašća koja se spominju u Starom Zavjetu? Npr: Enoh ili Ilija koji u Vatrenim kočijama uzlijeće u Nebo:

I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo.

Apologeti su smislili kako doskočiti ovome, pa smišljaju da je "Isus mislio" na to da se nitko nije vratio iz drugog svijeta i pričao o tome kao što je on, što, naravno, nigdje ne piše. Ova izjava ujedno potire bilo kakvo uzašašće Djevice Marije na nebo.

Zašto Isus govori o Mojsijevim knjigama, kad ih mitski Mojsije očito nije pisao? (Po Marku 12,26) I vjeruje u mitskog Nou brodograditelja i njegovu Zoo-Arku? Navodi Sodomu i Gomoru kao povijesne gradove, Jonu i njegovu veliku ribu-kita itd. ? Je li to zato jer je bio praznovjerni stolar iz ruralne, provincijske sredine baš kao i sva njegova publika i ribari koje je sakupio?

Pad temelja kršćanske teologije - otkup grijeha na križu

Pavao - lažni farizej

Pavao koji se tobože bavio izradom šatora, lažno se predstavljao kao bivši židovski farizej (i ubojica). Oni su bili eksperti poznavanje Svetih spisa - tj. Staroga zavjeta. U dolje navedenom ulomku iz Galaćana, Pavao potpuno pogrešno interpretira nešto iz Septuaginte - grčkog prijevoda Starog zavjeta. Pravom farizeju se to nikada ne bi moglo desiti. Prvo, nikada ne bi koristili grčki prijevod knjige koju imaju u originalu i nikada ne bi tumačili na način kako je to Pavao protumačio. On kaže da je proklet od Boga onaj koji visi na drvetu. Pa je nevini Krist u poziciji prokletoga prema Pavlu, otkupio naše grijehe. Međutim, Stari zavjet kaže da vrijeđa Boga onaj koji je osuđena obješena čovjeka ostavio preko noći da visi - mora njegovo mrtvo tijelo istoga dana položiti u zemlju. Naime, ljudsko je tijelo "na sliku i priliku Božju" pa vrijeđa Boga onaj tko ostavi ljudsko tijelo, Božju kreaciju, u tako sramotnu položaju preko noći, na prelasku u židovski novi dan koji započinje padanjem mraka.

Primjer iz starog zavjeta - vješanje samo do večeri:

Kralja ajskoga objesi o drvo do večeri. O zapadu sunčanom zapovjedi Jošua te skinuše truplo s drveta, baciše ga pred gradska vrata i nabacaše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas.
Jošua 8,29

Vješanje za Boga:

"Pokupi sve narodne glavare", reče Jahve Mojsiju. "Objesi ih Jahvi usred bijela dana da se Jahvin gnjev odvrati od Izraela.
Brojevi 25,4

Potom Jošua naredi da ih pogube i objese na pet stabala; i visjeli su ondje do večeri. A o zalasku sunčanom zapovjedi Jošua te ih skidoše s drveća i baciše u istu onu pećinu u koju se bijahu sklonili te na otvor navališe golemo kamenje, koje je i danas ondje.
Jošua 10,26

Jer Bog propisuje detalje kako se vješaju ljudi
(nema pametnija posla):

Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu.
Ponovljeni zakon 21,22

Jasno se vidi da je vješanje kazna za zločine, ali nikako se ne smije truplo ostaviti preko noći, jer to "vrijeđa Boga". Nije obješeni proklet, nego je ostavljanje obješena tijela preko noći (uvečer počinje po židovima novi dan) tabu, nešto što Bog zabranjuje. Isus nije proklet jer je obješen na drvo, jer niti jedan obješeni nije proklet jer je obješen, nego se stavlja božanska zabrana na ostavljanje tijela preko noći da visi.

Ali Pavao (i kršćani za njim) sasvim pogrešno priča:

Gal. 3, 13
Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom - jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu - da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov

A u Ponovljenom zakonu (21, 22-23) jasno piše:

Tijelo obješenika
Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu.

Prema Pavlovoj logici (koju je pokupio iz pogrešnog grčkog prijevoda kojeg je jedino razumio - dakle on je lažni farizej), bilo bi moguće i da netko objesi svoga neprijatelja i tako ga izloži vječnom Božjemu prokletstvu, a on ni kriv ni dužan, što je besmislica. Pavao je na osnovu tog nepoznavanja židovstva, složio svoju teologiju da je Isus preuzeo s tim prokletstvom, grijehe svih ljudi na križu. I tako složio temelj nove kršćanske teologije. Temeljene na pogrešnom shvaćanju.

To je ujedno pozadina Isusova ranog skidanja s križa u evanđelista, iako su razapeti po pravilu bili ostali "obješeni" na drvetu nekoliko dana. Zato je izmišljeno njegovo probadanje kopljem i Poncijevo odobrenje za rano spuštanje. Isus je morao biti skinut s križa prije zalaska sunca, da ne izazove noćno "prokletstvo Božje". No po Pavlu je Isus postao prokletstvo Božje iako je skinut za dana, jer Pavao nije shvatio židovsku teologiju. No bio je vrlo vješt s grčkim jezikom i kulturom, za nekakvoga sumnjiva šatorara Židova. Religije po pravilu izmišljaju da su njihovi osnivači neuki i nevješti s perom, kako ljudi ne bi pomislili da ih je netko vješto prevario umijećem smišljanja lukavo složenih priča.

Sve ovo bi moglo nekoga navesti da, premda je sve muljano u svezi s Isusovim razapećem, ipak je samo razapeće povijesna činjenica, jer se ne bi svi toliko trudili da ga oblijepe svojim teološkim smicalicama i izmišljotinama. Je li stvarno tako, ili je i razapinjanje Pravedna Sluge Božjega, nađeno u Starom zavjetu? Iz čega je nastala priča o razapinjanju Krista u nebeskim sferama od strane arhona, koji su poslije postali zemaljski vladari.

Pavlova šutnja o konkretnom čovjeku - Isusu

Pavao uporno izbjegava spomenuti nešto konkretno o životu zemaljskog Isusa, kao da Ga nije niti bilo na Zemlji. Po vlastitom priznanju, on nikada nije upoznao živa čovjeka Isusa, niti je išta naučio od apostola o Njemu ili Njegovim riječima. Sve što Pavao govori o Isusu, došlo mu je izravno, od samoga Gospodina preko vizija (halucinacija) i snova. Kako je moguće da mu je bitniji glas u njegovoj glavi, nego ono što je Isus govorio dok je navodno bio na Zemlji? To je logično samo ako na Zemlji Isus nije niti bio, a apostoli Ga nisu slušali i upamtili Njegove riječi. Pavao kaže za izvor svoga znanja o Isusovu nauku:

Ali vam dajem na znanje, braćo, da evanđelje, koje sam ja propovijedao, nije po čovjeku. Jer ga ne primih* od čovjeka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Krista.
Galaćanima 1,12

*paralambanô (ta riječ ne može se korisitti za usmenu predaju od ljudi)

Vjernici nemaju problema s time. Oni vjeruju da se pravi pravcati Isus objavio svecu Pavlu u vizijama nakon svoje smrti, i da su te riječi istovrijedne Isusovim riječima dok je hodao po Izraelu. Vjeruju oni tako i raznoraznim katoličkim svecima i sveticama, vidjelicama, koji su imali vizije Isusa u svojim glavama. Nije li to građenje kule na pijesku nečijih fantazija?

Pavao nikada ne citira ama baš ništa od Isusovih zemaljskih izreka, i ne pokazuje da zna išta o Isusovim naučavanjima i o njegovom konkretnom zemaljskom životu. On stalno ponavlja da je evanđelje primio izravno, od Gospodina i iz židovskih Svetih spisa, a ne da se oslanjao na nekakvu usmenu predaju ili da su mu apostoli prenijeli konkretne podatke i Isusove riječi. U svojim poslanicama, na mnogo mjesta mu se neki konkretan detalj Isusova života ili nauka naprosto nametao da ga ponovi vjernicima, ali od toga ništa. Za njega je Isus poput Adama, mitološko biće koje je raspeto i umire u nekim višim sferama duha, nekim drugim nebesima, a njemu preko vizija daje novo evanđelje.
On posvuda navodi starozavjetne izreke i citate o Nebeskom Sinu Božjemu, koji prebiva i djeluje u platonskim nebesima kao Veliki svećenik poput Melkisedeka. Graniči s pameću da se obilno navode "proročanstva", a ne prava stvar, stvarni Isus koji se pojavio na zemlji. Upravo bode u oči kako su to razni proučavatelji biblije previdjeli, i kako im je unaprijed stvoreno mišljenje o Isusu kao čovjeku zastrlo logičko promišljanje i opažanje. Priče koje su nastale u kasnijem periodu - evanđelja - sugerirale su razumijevanje, pa čak i način prevođenja poslanica koje su ranije napisane, gdje bi se često nešto umetnulo što uopće nije stajalo.
Zašto Pavao svoj kratki posjet Jeruzalemu nije iskoristio za odavanje počasti Isusu? On se susreće s Petrom da raspravi neke teološke probleme i to je sve. Ne posjećuje Kalvariju, ne razgovara s "očevidcima" koji su razgovarali s Isusom, ne posjećuje Mariju, Josipa i braću Isusovu... u potpunosti zanemaruje Isusovu ostavštinu kao povijesne osobe kao da nikada nije hodao ovom Zemljom.
Je li to stoga, jer su evanđelja nastala nakon toga, a Isus od Pavla još uvijek bio idealizirani, kvazi-etički mit, a ne stvarna osoba, a izjave o njemu sklepane iz starozavjetnih proročanstava i smještene u "niža i viša nebesa" ?

Problem:
Postoji nekoliko Pavlovih citiranja Isusa iz vlastite glave, koje se podudaraju s Markom. Grčki pisac koji je nazvan Marko, ubacio je Pavlove izmišljotine o Isusu, kao stvarne Isusove riječi, izgovorene u realnosti. Spisi nazvani kasnije "po Mateju" i "po Luki", bili su neka vrsta zamjene i korekcije Marka u kršćanskim zajednicama, a ne njegovo "skladno proširenje". Oni preuzimaju Markove (Pavlove) ideje o Isusu, i prepravljaju ih i dopunjuju svojim maštarijama ili što im je možda netko sugerirao da je Isus rekao ili napravio.

U Pavlove izreke haluciniranog Isusa ubrajaju se i ove koje preuzimaju drugi pisci kao da su bile stvarne:

Ritual kruha i vina kao mesa i krvi Kristove ("misno slavlje", večera ali ne posljednja u nizu, nema nikoga na njoj u Pavla - to je obrazac svete mise za vjerništvo):

Jer ja primih od Gospodina, što vam i predadoh, da Gospodin Isus onu noć, u koju je bio predan, uze kruh,
I zahvalivši prelomi i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas; ovo činite na moju uspomenu!"
Tako i čašu po večeri, govoreći: "Ovo je čaša Novoga Zavjeta u mojoj krvi; ovo činite, kadgod pijete, na moju uspomenu!"
Jer kadgod jedete kruh ovaj i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok ne dođe.
1. Korinćanima 11,23:26

Ritual na misnim slavljima, nastao je kao Pavlova halucinacija. Marko je to Pavlovo izlaganje pretvorio u stvarnu večeru, gdje su apostoli s Isusom stvarno jeli kruh i pili vino.

Pavlovi propisi o nerazrješivosti sklopljenoga braka:

A oženjenim zapovijedam, ne ja, nego Gospodin, da se žena od muža ne rastavlja.
Ako li se i rastavi, neka se više ne udaje, ili neka se pomiri sa svojim mužem, i muž neka ne otpušta žene!
1. Korinćanima 7,13

Porezi:
Pavao spominje svoje osobno mišljenje da valja poštivati državne službenike i paćati im poreze. Kod Marka imamo zgodnu pričicu o Isusu koji veli da treba Cezaru plaćat Cezarevo (porez). Zašto to nije spomenuo Pavao kad je pričao o tome? Nije teško zaključiti odakle Marku ideja za tu priču, koju je prikladno smislio u skladu s prethodnim Pavlovim iskazom o plaćanju poreza. Ujedno je tom iskazu dao vjerodostojnost citiranja samoga Isusa. Izmišljanjem pričica o Isusu bavili su se svi ostali evanđelisti, pa tako i Marko. Stručnjaci su pronašli masu Pavlova materijala koje je Marko iskoristio za konstruiranje svoje priče o Isusu.

Jasno je zašto su crkvenjaci stavili u Bibliju Pavlove poslanice NAKON evanđelja, iako su pisane desecima godina PRIJE evanđelja. Netko se mogao s pravom zapitat: "Zar je naša vjera temeljena na onome što se Pavlu pričinilo u njegovoj glavi, na haluciniranom Isusu, a ne na stvarnom Isusu koji je hodao Izraelom i govorio apostolima i narodu?"

***

Sveti Pavao također sugerira svojim vjernicima da je OK lagati i pretvarati se da nisi to što jesi (pod židovskim Zakonom, ili židovskog bez Zakona (židovski vjernik)), ako će tako moći sakupiti više novih vjernika i uvjeriti ih da prijeđu na Kršćanstvo.

Budući da su "radili" među "poganima", Isus je morao poprimiti lik koji je poganima više odgovarao. Otuda kasnije priče o djevičanskom rođenju, nevjerojatnim čudesima, zombijima, potresima, pomračenju Sunca itd. Pogani nisu mogli shvatiti da se radi o moralnim uputama i ezoteričkim događanjima. Trebalo im je nešto žešće i opipljivije da ih privuče tom novom kultu.

Pavlovo pravilo je postalo opravdanje za "pobožne laži".

Je li Isus ikada došao u fizičkom tijelu na Zemlju?
Ta ideja je bila zastupljena među ranim kršćanima i izazivala je žestoke rasprave. Na kraju je prevladala struja koja je tvrdila da jest, i pribavila evanđelja koja su tako pisala, a ostala spalila ili prepravila. Iako je zabilježeno prosipanje mnogo žuči na one koji donose "druga evanđelja", mi o tim evanđeljima ništa ne znamo. Vjeruje se da postoje i mnoge Pavlove poslanice, koje su netragom nestale.

Isus mađioničar
Sva čuda koja bi Isus izvodio, da je postojao, mogla su biti poput iluzionističkih trikova. Hodanje po vodi je ustvari hodanje po plićaku pred ribarima izgubljenim u oluji, oživljavanje Lazara je možda prijevara koju je brat prostitutke, morao odglumiti kao zahvalu što ju je Isus spasio od kamenovanja, "slijepac od rođenja" ne prepoznaje Isusov glas nakon što je čudesno progledao (iako slijepci imaju savršen sluh !), je li Isus sakrio kruh i ribe u GUSTOJ TRAVI u sumrak kupljene za "dvjesta denara - da svaki nešto malo dobije"? Je li stvorio i mnogo KOŠARICA za ribe i kruh? Pretvaranje vode u vino je poznati trik s bačvom koja ima poprečnu okomitu pregradu u kojoj se već nalazi vino, a u drugi dio se može uliti voda, pa se onda izlijeva vino iz polovine u kojoj je bilo vino....

Jesu li ljudi tog vremena znali za psihosomatske bolesti (nije izliječen nitko bez noge ili ruke, samo opsjednuti demonima i umišljeni bolesnici, ili lažni slijepci); glavni dokaz o Uskrsnuću je prazan grob (nestao je novac u banci - da li to znači da je novac prebačen na račun u Raj ?) Koliko Isusova "čudesa" nalikuju raznim današnjim "iscjeliteljima" čije oglase možete pročitati u žutoj štampi?

Kako se vremenom "uljepšavalo" evanđelje?

Markovo evanđelje je prvo. On piše da lik Isus nije mogao učiniti niti jedno čudo u svome selu, jer su ga dobro poznavali (ljudska skepsa negira slijepo praznovjerje?):

"A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu." I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih.

Matej, koji je masovno prepisivao od Marka, ujedno je grozničavo prepravljao sve što mu se nije sviđalo kod Marka.
I po današnjim i po ondašnjim kriterijima to je nepoštena praksa. Pisac Matej je lažljivi otimač tuđega teksta, jer nije naveo da je nekome uzeo njegovo autorsko djelo. I još ga je išao samovoljno prepravljati ! Dakle i kradljivac i lukavi prevarant. Isto vrijedi i za Luku.
Gornje Isusove riječi kod Marka, Matej prepravlja kao da lik Isus "NIJE HTIO učiniti mnogo čudesa radi ljudske nevjere" a ne da NIJE MOGAO niti činio:

A Isus im reče: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu." I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.
Mt 13,54-58


Najstarije evanđelje "po Marku" nema niti jedne priče o Isusovom pojavljivanju pred učenicima, već je samo spomenuta priča o praznome grobu. Ostala tri evanđelja (nastala poslije Markova) imaju priče o pojavi uskrsla Isusa, i sve su međusobno različite.
Autor evanđelja po Mateju također dodaje odlomak svom nespomenutom izvoru prepisivačine (Markovo evanđelje) koji čini židovski narod odgovornim za smrt Isusa i čak ga opisuje kao željnog užasnog prokletstva: "Krv njegova na nas i na djecu našu!" (Matej 27,25.).

Naknadno nadopunjavanje savršene "Božje riječi":

Ono što svakako bode u oči je činjenica da Ivanovo evanđelje završava već u 20-oj glavi:


Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. Ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu."
No onda slijedi 21-a glava koja počinje:

"Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. "

Dakle imamo dvije opcije:
a) pisac se sjetio još nečeg što je smatrao bitnim napomenuti, pa je nadopisao na vlastito - već dovršeno evanđelje
b) to je dopisao netko drugi, a rečenica "poslije toga očitova se Isus" bi trebala stvoriti iluziju ovog pod "a".

Pavao pljuje po cjelokupnom židovstvu i jasno tvrdi da nije Stari zavjet i 10 zapovjedi dat od Boga nego od nekakvog pernatog stvorenja:

U sljedećem odlomku, vidimo da Pavao tvrdi da su židovskim prorocima govorili nekakvi "anđeli a ne Bog (Jahve)". Dakle preko nekakvih nepouzdanih i sumnjivih "posrednika", a ne Boga, koji je "jedan, a ne više njih (tih anđela)". Pavao tako izričito negira ikakvu vjerodostojnost da je Stari zavjet riječ Božja, a židovstvo da je laž; to su riječi anđela preko posrednika. Zakon je "dometnut poradi (židovskih) prekršaja" i treba trajati samo dok ne dođe obećano Abrahamovo sjeme - kršćanski Isus Krist osobno. Nakon toga se, prema Pavlu, ukida.

Radi se o ključnim retcima ukidanja židovskih pravila i uspostave nove teologije, isključivo Pavlove:

Uloga Zakona
Čemu onda Zakon? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomstvo /grčki: sperma, sjeme/ komu je namijenjeno obećanje; sastavljen je po anđelima preko posrednika. Posrednika pak nema gdje je samo jedan. A Bog je jedan.
Galaćanima 3, 19

Dakle, u Starom zavjetu nije Bog govorio izravno Mojsiju (i Prorocima), nego nekakvi anđeli, preko posrednika. A Bog je samo jedan, i to je Isus Krist ("sperma Abrahamova"). I On izravno govori Pavlu. Pavao ne mora slušati ni apostole, ni čitati Stari zavjet. S njim izravno komunicira Bog Isus, pa treba slušati samo njega, Pavla, a ne nekakvog posrednika (Mojsija) koji komunicira tek s nekakvim nepouzdanim anđelima i objavljuje privremene propise za "griješne židove". Tako će njegovi slušatelji - kršćani - Braća Gospodnja - postati djeca Abrahamova i dobiti sve lijepe poklone i sva divna Božja obećanja, koja je Bog dao Abrahamu (kako piše u Starom zavjetu), a Židove "prepustiti prokletstvu".

Tko je dao Mojsiju 10 zapovjedi? Bog ili kakav niži pernati glasnogovornik Božji?

Židovski vjernik se ne usudi niti posumnjati da mu je Zakon dao Bog osobno, kad se s Mojsijem susreo LICEM U LICE.

Pavlova teologija je morala Boga Jahvea (JHVH) i njegove zakone omalovažiti i staviti u zadnji plan, da su zastarjeli (Stari zavjet), da su ih donijeli nekakvi krilati posrednici, a ne Najviši Entitet, pa je tu Isus-Bog, koji je njemu izravno sve otkrio. Sve je to bilo u službi nove teologije, koja je morala obrisati židovsku, staviti židove u poziciju prokletih, ako se ne pokrste.

Te anđeoske posrednike, Pavao naziva i elementi (stoikion). Sve židovske propise (u Starom zavjetu piše da ih je Bog osobno dao Mojsiju i ostalima) on proglašava zastarjelima i nebitnima, jer nisu od Boga nego:

Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću**, po blagdanima**, mlađacima** ili subotama**. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo. Nitko neka vas ne podcjenjuje zato što on sam uživa u "poniznosti i štovanju anđela", zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom*, a ne drži se Glave, Njega od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim. Ako ste s Kristom umrli za počela svijeta, zašto se, kao da još u ovom svijetu živite, dajete pod propise**: "Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči"?** Sve će to uporabom propasti. Uredbe*** i nauci ljudski!*** Po samozvanu bogoštovlju****, poniznosti i trapljenju tijela* sve to doduše slovi kao mudrost, ali nema nikakve vrijednosti, samo zasićuje tijelo.

* obrezanje.
** židovski vjerski rituali
*** 10 zapovjedi božjih, svih oko 600 pravila koje je Mojsije primio od Boga
**** u sinagogama.

Pavao jasno tvrdi da su nekakvi anđeli dali Mojsiju sve te zakone, zapovjedi i propise (naziva ih i ljudskim filozofijama, elementarnim duhovima), a ne Bog sam. Stoga on kaže da se tek preko njega razotkrila neposredna Božja Istina.

Židovsku vjeru Pavao proglašava "religijom nekakvih anđela" da bi ukazao da je u biti bezvrjedna za njegovo vrijeme i poslije.
Premda Zakon nije po njemu nekakvo zlo, ipak je samo od "nižih posrednika, koji ne znaju sve", pa su zastarjeli.

Pavao "skromno" obznanjuje "pravu istinu" koju čak ni nebesnici (mnoštvo anđela) nisu znali, ali tek po kolosalnom apostolu - veličanstvenom Pavlu, sada i oni mogu znati:

Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, da sada - po Crkvi - Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja zasnovana - po naumu o vjekovima - u Kristu Isusu Gospodinu našemu.

U Djelima se doslovce kaže da je Mojsije a nekim anđelom razgovarao, primio Ploče, a ne od Boga JHVH.

"Toga Mojsija - kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? - toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda*.

"* te riječi tek nam Pavao otkriva, a do njega su bile skrivene i od anđela i od proroka" - to se sugerira

Izlišno je spominjati da proglašavanjem židovskog Boga - da je to nekakvo pernato stvorenje, najdublje vrijeđa židovske vjernike, i najobičnija je sektaška propaganda. Na to bi vjerojatno kršćanski teolog mahnuo rukom i rekao, da to nije tako, da je stvar obrnuta i bla bla bla.

Rezime dihotomije:

Bog:
židovi - Bog - JHVH - predaje Mojsiju Zakon (anđeo je samo nazočan pri tome)

Perad:
pavlinisti - anđeo posrednik - predaje Mojsiju Zakon (Pavao otkriva sve vjekovne tajne)

Mnoge rasističke sekte, religijske sljedbe i pojedinci, stari i novi, lože se na pljuvanje po židovstvu, pokušavajući odvojiti kršćanstvo i lik Isusa od bilo kakva židovstva. Opsesija kojom to pokušavaju i danas, nalikuje kakvoj duševnoj bolesti. Premoćna većina novovijekih pokreta (New Age), teorija zavjera, islamisti te razni zadrti vjerski ili kvazi-vjerski fundamentalisti imaju čest zajednički nazivnik mržnje prema židovstvu. Držim da treba biti svjestan toga noža židovomržnje koji mnogi takozvani duhovnjaci i "upućeni", drže iza svojih visokoparno sklepanih "dubokih znanja i uvida". Pod plaštem samoobmane s dobrim namjerama, takvi kriju svoju rasističku nazadnost i mržnju.

Mogući scenarij Isusova pokopa:

Rimljani su na smrt osuđene pobunjenike po pravilu bacali u zajedničku grobnicu ("robove i one koji su ugrožavali društveni poredak".) ili psima da ih sramotno raskomadaju (Crossan 1991., pogl.6).* Osuđenici su morali visjeti danima goli kako bi zastrašili one kojima bi na pamet pala slična pobuna ili prekršaj.
Ugledni član Sanhedrina, vijeća sastavljenog od vodećih židovskih svećenika i farizeja – "Josip iz Arimateje" – koje je do zadnjeg čovjeka osudilo Isusa zbog blasfemije – navodno je zamolio Poncija Pilata da Isusa privremeno položi u svoju bogatu grobnicu zbog sabbatha (apostoli to nisu znali jer su se svi bili razbježali). Kao pobožni Židov, on je to mogao učiniti iz štovanja prema Isusu, a Pilat je navodno odlučio poštivati tu tradiciju. Na grob su postavili vojnike da čuvaju tijelo, kako ne bi netko izvukao Mesiju iz groba i sakrio ga i pokopao na dostojan način.
Čim je blagdan završio, vojnici su obavili svoj posao, te odmotali platno u koje je Isus bio omotan i uredno ostavili složeno u grobnici. Uklanjaju i 50 kila ulja i mirisnog lišća (sto libara smirne i aloja) u koje je Nikodem umotao Kristovo tijelo. Prebacuju Isusovo tijelo u zajedničku grobnicu, jer je osuđen kao pobunjenik protiv rimske vlasti, pa nije imao pravo na dostojan ukop.
Nakon 7 tjedana, kada su apostoli počeli šuškati da je Isus uskrsnuo, Josip iz Arimateje više nije mogao reći apostolima, niti da je htio: "Evo, ovo je Isusov leš!", jer se već bio raspao i nije se mogao identificirati. Židovima je Zakon također propisivao zakapanje osuđenika u zajedničku grobnicu, za što postoje izvanbiblijska izvješća. Da je Josip zadržao Isusov leš u svojoj grobnici, bio bi strogo kažnjen - kako od Židova, a još strože od Rimljana. Uostalom, zašto bi riskirao svoj ugled člana najvišeg židovskog vijeća samo zato da zadrži leš pobunjenika kojega su napustili svi njegovi učenici i osudio sav narod?
Jednostavno su ga rimski vojnici koji su čuvali grobnicu, u subotu navečer mogli dati prebaciti u zajedničku grobnicu kako su to običaji i zakon nalagali (židovski šabat započinje u petak navečer i traje do subote navečer). Nakon toga, u nedjelju ujutro, neke žene nalaze uredno posloženo platno i otvoren prazan grob. One zbunjeno tu vijest prenesu zbunjenim apostolima, a učenik kojega je Isus "najviše volio" - Ivan ekspresno "povjerova". Povjerovao je da je Isus uskrsnuo, iako u samom Novom Zavjetu piše da nisu razumjeli niti očekivali njegovo uskrsnuće. Dakle mit se mogao stvoriti iz jednostavne činjenice praznoga groba! Prije bilo kakve vizije Isusa "koji bi im sve to objasnio u snoviđenjima" ili "priče rimskih vojnika" ili sličnog. Iz mašte šokiranih, neobrazovanih i lakovjernih sljedbenika je mogao nastati mit, koji je kasnije trebalo potkrijepiti dodatnim (vrlo neuvjerljivim) pričama o neobičnim pojavama Isusova povratka. "Pojašnjenja" su obično dopisivana na kraju evanđelja, mnogo godina kasnije.
Tako je mogla nastati priča o uskrsnuću ... čiji je jedini "svjedok" - mrkla noć. Pitanje je samo je li i ta mogućnost vjerojatnija od one da je sve zapravo nastalo iz pera grčkog pisca nazvanog Marko, a sve na osnovu vjerovanja neke židovske sekte u ostvarena proročanstava iz staroga zavjeta i nebeskog Krista prenesenog na Zemlju.

Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše."

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.

Da se Isus stvarno vratio iz "drugog svijeta" imao bi što-šta pričati i sve protumačiti apostolima, a ovi bi zapamtili svaku njegovu riječ i odgovore na njihova vječna pitanja. To sve bi prenosili mnogim vjernicima.

Razgovori sa Uskrslim Isusom Kristom - ŠTO IM JE PORUČIO 40 DANA ?

Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.

Što li im je toliko mnogo napričao u tih 40 dana intenzivnih razgovora i tumačenja, o kraljevstvu Božjemu, a oni su upijali svaku njegovu riječ? Prije su bili glupi, bez razumijevanja, i nisu Mu povjerovali, mislili su da je Mesija, ali sada, kada se kao jedino ljudsko biće vratio iz Zemlje mrtvih, detaljno im je i potanko objasnio Radosnu vijest o tome što trebaju učiniti da i oni steknu vječnost i spasu se od vatri pakla.

Evanđelja bi upravo od toga trenutka morala biti najopširnija u izlaganju originalnoga Isusova nauka ispričana Njegovim originalnim riječima, ali baš ništa od toga. Umjesto veličanstvenih detalja sačuvanih sjećanja na razgovore sa Uskrslim Bogom, Uzvišenim, Proslavljenim Isusom, povratnikom iz pakla i pobjednikom nad smrću, Evanđelja se nakon uskrsnuća iznenadno prekidaju. Što im je rekao?

Matejevo evanđelje se tu naprasno prekida. Ništa ne piše o tome što im je Isus govorio kad je ustao iz mrtvih (kao niti oni drugi koji "ustaše iz grobova"). Po Matiji se zemlja zatresla i anđeo odvalio kamen. Po Marku se grob nije otvorio pred ženama, već je bio otvoren i prazan. On kaže samo da je Isus detaljno tumačio židovske svete spise da oni govore o Njemu. Zar se zato vratio iz zemlje mrtvih? Da čitaju o svemu u prastaroj i pljesnivoj židovskoj Bibliji? Čemu grčevito tražiti potvrdu iz drevnih "svetih spisa" ako je On-Bog bio živi dokaz uskrsnuća i povratka od mrtvih? Niti Ivan niti Luka se nisu pretrgli pisati o Njegovim posthumnim porukama i tumačenjima. Jasno nam je i zašto. Nije ih ni bilo. Što god da su konkretno napisali, uhvatilo bi ih se u lažima. Prevaranti su to preskočili, jer je vrući krumpir.

Kasniji "dragovoljni odlazak apostola u smrt poradi Krista", velika pokrštavanja Židova i mnoga svetačka čudesa, naknadne su pobožne laži koje su pohlepno gutali novopečeni kršćani, vrbovani iz neukih redova sličnih poganskih religija. Nastala je obimna literatura, gdje je svaki poklonik pridodavao detalje kako je vrijeme prolazilo. Konačno su svi sveti spisi stavljeni na (poveliku) gomilu i izvučena 4 (Po Marku i 3 kopije s prepravcima) koja su svećenstvu najviše odgovarala.

Jednom kada je nekoliko naraštaja male djece indoktrinirano vjerskom ideologijom, svećenstvo može odahnut. Prosperitetna budućnost im je zajamčena.

_____________________
[*] Vidi: Martin Hengel, Crucifixion in the Ancient World and the Folly of the Message of the Cross (Philadelphia: Fortress Press, 1977).
[*] Gerard Stephen Sloyan, The Crucifixion of Jesus: History, Myth, Faith (Minneapolis: Fortress Press, 1995), str. 18.

I Marijin grob prazan?

Prema katoličkoj dogmi, vjerovanje u tjelesno uskrsnuće (uzlet uvis u nebo) Isusove majke Marije temelji se na apokrifu "De Obitu S. Dominae", kojega su pripisali Sv. Ivanu, a koji je iz "četvrtog ili petog stojeća". Prema tradiciji, Sveti Toma (sumnjičavi), naredio je otvaranje marijinog groba i, na sveopće zaprepaštenje, leša joj nije bilo. ERGO - apostoli zaključiše da je i ona uzletjela u nebo. Stoljećima kasnije, klerici izjavljuju da je negirati takvo što, bezbožno i blasfemija, a onaj tko se to usudi, ima zajamčen put u Pakao (ili na lomaču). Slijepo vjeruj i to je to.

Laž o Davidovu grobu

Djela apostolska 2. poglavlje
Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo:

Grčki pisac "Djela apostolskih" laže da je grob slavnog (mitološkog) kralja Davida poznat u njegovo doba Židovima kao i masi kršćana. Da je stvarno tada postojao, grob najslavnijega židovskoga kralja i Isusova pretka, koji je po mitu umro prije 1.000 godina, svakako bi ostao zabilježen u zapisima i štovanju. No nikakav Davidov grob nije se nikada obožavao sve do 12. stoljeća, kada ga izmišljaju u Jeruzalemu. Naravno da povjesničari na taj "grob" odmahuju rukom. Kršćani su smislili štos da je tamo i dvorana Isusove Posljednje večere, ali i mjesto spuštanja Duha svetoga na 11 apostola. Možda su i izvanzemaljci sletjeli ondje?

Apologetika
Satjerani u kut brojnim nesuglasjima izvješća o "praznome grobu", kršćanski teolozi pribjegavaju posljednjoj slamci spasa, kako bi "dokazali" da je "činjenica praznoga groba i posljedično Isusovo uskrsnuće" potkrijepljeno brojnim junačkim mučeništvima SVIJU apostola i nebrojenog mnoštva vjernika koji su Isusa vidjeli živa, a koji su svoje živote radosno dali u uvjerenju da je Isus doista uskrsnuo i tako potvrdio svoje obećanje da će vječni život u blaženstvu raja dati svima koji "povjeruju u Njega". "Budući da su bili očevidci Isusovih čudesa i Isusove pojave nakon smrti, oni nemaju ništa s onim vjerskim fanaticima i sektašima", kažu dalje promućurni apologeti, "koji su u drugim ideologijama i religijama također dragovoljno ginuli za svoje ideale."

Što znamo o apostolima-mučenicima ?

Ništa.

U Novom zavjetu postoji par referenci na to (Djela 8:1; 11:19; 13:50; 2 Sol. 1:4), međutim, kao povijesni dokument je vrlo nepouzdan, pa moramo posegnuti za izvan-biblijskim izvješćima. No ta su štura i puna proturječja, jedna usmena predaja tvrdi jedno, dok druga slavodobitno priča neku drugu priču, ukrašenu čarolijama i svim mogućim pučkim praznovjericama. Od ranog kritičara Celza imamo Origenovu izjavu u njegovoj knjizi koja se bavi pobijanjem Celza - "Kontra Celza" 3:8 gdje isti kaže da je kršćane koji su ubijeni bilo "lako nabrojati." To vatrene zagovornike ranog kršćanskog mučeništva niti malo ne koleba. Oni i dalje, poput papiga, ponavljaju o nedokazanim mučeništvima koja dokazuju nedokazivo.
Tako fantastičnu stvar kao što je tjelesno uskrsnuće mrtvoga leša nekoga tko je sigurno umro, morali bi potkrijepiti vrlo uvjerljivim dokazima - izvanredni događaji traže izvanredne dokaze - ali od toga ništa. Zamislite da par ljudi kaže da je netko oborio olimpijski rekord u trčanju na 100 metara za duplo kraće vrijeme. Tko bi povjerovao tom čovjeku samo na riječ? Čak i da je 500 ljudi o tome posvjedočilo, racionalni ljudi bi i dalje bili skeptični. Potreban je vrlo jak dokaz, u skladu s izvanrednim tvrdnjama koje želimo dokazati. Je li svjedočenje Marije Magdalene, druge Marije, Salome, Ivane, Šimuna Petra o nalasku praznoga groba dovoljno da nas uvjeri u čudesno uskrsnuće koje se nikad prije niti poslije nije desilo u povijesti čovječanstva? Je li to analogno svjedočenju 7 patuljaka u bajci o Snjeguljici?

(1) mogli su naprosto lagati da prošire "radosnu vijest",
(2) netko je napisao nekakvu alegoriju s tim likovima, pa su svećenici to proglasili istinitim događajima,
(3) u jakoj boli za gubitkom učitelja mogli su racionalizirati ili umisliti da su vidjeli Isusa ponovno živog preko snoviđenja, ili
(4) pogrešno su shvatili da je Isus zaista umro.
(5) Isus imao brata blizanca
(6) netko se sprdao s praznovjernim i nepismenim apostolima
(7...) Isus izvanzemaljac? itd. itd. itd.

Sve to mogu biti vjerojatnija objašnjenja njihova "svjedočenja" nego oživljavanje mrtvoga čovjek-Boga i njegov materijalni uzlet gore u Nebo i budući spas njegovih vjernika od vječnoga pakla. Naravno, najvjerojatnije je da su priče o uskrsnuću kasnije dopisivane na osnovu rekla-kazala, i naknadno teološki dorađivane, kako se ukazivala potreba za time.
"Prijevara židovskih glavara"
Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.
Matej 28,11-15

Zapitajmo se samo koliko je vjerojatno da bi rimski okupatorski vojnici izvještavali grupu židovskih svećenika radije nego svoje vlastite nadređene? Koliko je vjerojatno da bi ti isti stražari njima rekli da su zaspali na straži, prekršaj koji se u vojsci kažnjavao smrću? Koliko je vjerojatno da su židovski svećenici uvjerili rimskog guvernera da oslobodi stražare krivice, kako su im obećali, ako ih netko pozove na odgovornost zbog zanemarivanja vojne dužnosti?
Brutalni rimski namjesnik Poncije Pilat vjerojatnije ne bi povjerovao u priču o uskrsnuću Isusa, nego bi pretpostavio da ga je Josip iz Arimateje izliječio nakon brza skidanja s križa, pa bi sad ovaj opasni pobunjenik bio živ! Mogao bi sada razglasiti da je pobijedio smrt, pa masovno okupiti narod na pobunu protiv Rima koja mu prvi puta nije uspjela! Treba ga brzo naći i pohvatati njegove sljedbenike! Što ako priča o neuspjelom razapeću dospije do Rima. Cijelo carstvo bi se grohotom smijalo na njegovo neuspjelo smaknuće opasna židovska pobunjenika.
Kako to da o tako važnoj osobi - čudesnom Božjem Sinu koji je židovskim glavešinama zadavao toliko glavobolja - pa oživio od mrtvih što Ga čini još opasnijim kao vođom pobune - nema nikakvih zapisa iz toga vremena?! Cijeli taj scenarij ukazuje na mnogo vjerojatniji slijed događaja. Napisan je kao kontra glasinama koje su kasnije kružile ili kao dodatna dramatizacija radi uvjeravanja sumnjičavih. Drugim riječima, ako se smrt marginalnog Židova zvanog Isus stvarno dogodila, sasvim je moguće da je tijelo prebačeno u zajedničku grobnicu ili ukradeno, a židovski su vođe to znali i tako rekli ljudima. U tom slučaju je lako shvatiti Matejev cilj u ovom odlomku. Želio je dati svojim čitateljima objašnjenje zašto je ta glasina kružila, pa je smislio nevjerojatni scenarij da su rimski stražari izvijestili glavne svećenike i primili mito da kažu da su zaspali na straži (za što slijedi smrtna kazna), a apostoli došli i ukrali tijelo. Tijelo je mogao uzeti i netko drugi, potajno, pa apostoli nisu trebali lagati da ga nema.

Banalnije objašnjenje je da se Židovima nije svidjela nova sekta među njihovim redovima, pa su naprosto širili glasine da je tijelo njihovog čovjeka-boga u koga su vjerovali, bilo potajno oteto (iako sami nisu imali pojma koji je to Isus). Širenje laži na laži, uobičajena je praksa u bespoštednoj borbi punoj mržnje, između sukobljenih religija. A židovstvo i kršćanstvo su to nesumnjivo bile i ostale.

Još bolje tumačenje (sjetite se Okamove britve) je da je intrigantni dramaturški zaplet izmišljen za javno izvođenje te farse o Isusu, na pozornici.

Kontradikcije

Zašto je "čudesno Isusovo uskrsnuće" obavijeno velom mraka? Zašto je tako teško za dokazati? Ako je Bog odlučio uskrsnuti svoga Sina, zašto to najveće od svoju čudesa nije potkrijepio jasnim dokazima? Koji je smisao napraviti golemo čudo, i onda ga obaviti maglom kontradikcija i nepouzdanih dokaza? Zar to nije najveća kontradikcija od svih?

Zašto su kršćani zaboravili gdje je bio Isusova grobnica?
Mjesto gdje su se apostolima konačno otvorile oči i pružen im je materijalni i anđeoski dokaz da je njihov vođa bio božanski čudesnik koji je uskrsnuo iz groba, ostalo je zaboravljeno. Kako je to moguće? Bio taj grob pun ili prazan, religijske sekte pomno drže spomen na grob svoga osnivača. To presveto mjesto ostaje u sjećanjima i predaji. Zaboraviti gdje je to bilo, izgleda nemoguće. Tu se izgrađuju svetišta, služe mise, bjesomučno obavljaju molitve upućene Bogu. Izostanak bilo kakvog oblika štovanja, koji se nije bio razvio oko Isusova groba, ukazuje da rani kršćani pojma nisu imali gdje je bio, kao da i nije.
______________
James D. G. Dunn, The Evidence for Jesus: The Impact of Scholarship on our Understanding of How Christianity Began (London: SCM, 1985), pp. 67-68.
Ibid., p. 68.
Peter Carnley, The Structure of Resurrection Belief (New York: Oxford Univer-sity Press, 1987), p. 58.
William Lane Craig, Assessing the New Testament Evidence for the Histor-icity of the Resurrection of Jesus (Lewiston: E. Mellen Press, 1989), p. 372.
William Lane Craig, "The Historicity of the Empty Tomb of Jesus." (, 1985).

______________
Popis pisaca iz 20. stoljeća koji su pisali o Novom zavjetu i koji NE vjeruju da je priča o praznom grobu povijesno autentična: Marcus Borg, Günther Bornkamm, Gerald Boldock Bostock, Rudolf Bultmann, Peter Carnley, John Dominic Crossan, Steven Davies, Maurice Goguel, Michael Goulder, Hans Grass, Charles Guignebert, Uta Ranke-Heinemann, Randal Helms, Herman Hendrickx, Roy Hoover, Helmut Koester, Hans Küng, Alfred Loisy, Burton Mack, Willi Marxsen, Gerd Lüdemann, Norman Perrin, Robert Price, Marianne Sawicki, John Shelby Spong, Howard M. Teeple i Rev. John T. Theodore.

"Argumentirana rasprava sa vjernicima je kao igranje šaha sa golubom; bez obzira koliko si dobar u igranju šaha, golub će porušiti figure, posrati se na ploči i pobjednosno se šepuriti".

Isus je uskrsnuo. U fizičkom tijelu. Kao i njegova majka Marija. Vratio se i opet otišao. Gledali su kako uzlijeće sa tla uvis. Očima su Ga pratili kako je lansiran poput rakete sve do oblaka. Što dalje? Kuda je otišlo materijalno Isusovo tijelo? Za praznovjerne neuke vjernike prije 2000 godina, to nije problem. Uskoro je probio kupolu firmamenta i zasjeo na Božje prijestolje iznad svih nebeskih sfera, koje su bile blizu Zemlje. A Bog je ionako svemoguć.
Danas je to "malo" veći problem. Je li Isus postigao nadsvjetlosnu brzinu da ode tamo kamo je naumio? Je li se njegovo fizičko tijelo rasplinulo i postalo nematerijalni duh? Ali katolička dogma to žestoko pobija, jer je morao ostati u fizičkom tijelu, premda "proslavljenom" i čarobnom, koje može jesti opipljivu hranu i prolazitio kroz zidove i uzlijetati.
Uh. Prepustimo bolje to pitanje prijevarnim teološkim smutljivcima. Oni će sigurno nešto iskemijat za potrebite samoobmane.


" Nema proročanstva u Starom Zavjetu koje govori o dolasku Isusa Krista. Nema niti jedne riječi koja o njemu govori - na bilo koji način - niti jedna riječ. Jedini način je da uzmete Bibliju i kad god nađete riječi "Da bi se to ispunilo..." ili "Rečeno je...", otvorite Stari Zavjet, nađite sporni tekst i vidjet ćete da nema niti najmanjeg pomena o stvarima u Novom Zavjetu -- niti najmanjeg pomena."
[Robert Green Ingersoll]

Post je objavljen 15.01.2014. u 15:50 sati.